Pozorište i mi u vremenima krize: Kazalište je mjesto na kojem ljudi kolektivno sanjaju

U južnoj Aziji umjetnici s poštovanjem stopalima dodiruju pod pozornice prije nego na nju zakorače. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo taj simbiotski odnos između umjetnika i gledaoca, prošlosti i budućnosti. Pozorišni rad može biti sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Pozorište ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe, kazao je Shahid Nadeem, pakistanski dramski pisac kojeg je Međunarodni teatarski institut (ITI) odabrao da ove godine napiše poruku povodom Svjetskog dana pozorišta. Riječ je o simboličnoj poruci koja se od 1961. godine tradicionalno čita u pozorištima širom svijeta. Zbog pandemje korona virusa koja je, između ostalog, zatvorila vrata kulturnih institucija širom svijeta, ove godine smo poruku čuli putem online streama, baš kao što posljednjih dana 37. Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom pozorišne predstave gledamo na TV “Hit”.

A kako u svakom zlu ima i neko dobro, tako je i ova vanredna situacija pokazala da nam je pozorište i više nego potrebno, ali i da je njegova budućnost neupitna. Teatar je i u ovom vremenu našao svoj kanal do gledalaca, odgovorio je na krizu online platformama, što je pokazalo da je vitalan medij i da ne treba strahovati za njegovu budućnost.

Funkcija koju pozorište ima možda više nije tako popularna, ali je istovremeno važnija nego ranije. Pozorište prave ljudi, ono je o ljudima, za ljude, ali je takođe i od ljudi: pozorište se pravi ‘od ljudi’, ljudi su njegov materijal, njegovo sredstvo i cilj. Pozorište je danas posljednja oaza istine i posljednji zabran neposredne, žive, realne komunikacije. Odnos teatra i ljudi je magičan, neizreciv, jer nas ova drevna umjetnost uči da saznamo nešto o sebi i svijetu u kojem živimo. Za očekivati je kako će se svijet nakon iskustva pandemije temeljito promijeniti, te da će probuditi ono najbolje u ljudima, probuditi solidarnost i empatiju nakon iskustva koliko je čovječanstvo krhko i lahko uništivo.

Sada kada smo svi u kolektivnoj depresiji i samoizolaciji, vidimo da nam fali mjesto na kojem je potrebno sanjati. Kazalište je mjesto vrhunske intelektualne debate, ali i mjesto na kojem ljudi kolektivno sanjaju.

Uprkos minimalnim finansijskim izdavanjima, nedostatku kulturne strategije, pokušajima cenzure i različitim metodama ubijanja motivacije i stvaralačke strasti, pozorišna scena u regionu je vrlo živa, još uvijek prepoznaje i reagira na goruće probleme društva. A svako društvo ima pozorište kakvo zaslužuje. Ni bolje, ni gore. 37. Susreti pozorišta/kazališta odigrani pod motom: Pozorište i mi u vremenima krize – nestanak teatra, položaj glumca, nestanak čovjeka – to su i pokazali.

Piše: Almir Zalihić

Foto: Freepik