Bićanić o predstavi „GospOUdinNOUbadi“: Bezsrcnim licima uprkos

Predstava se temelji na najboljoj tradiciji avangarde i teatarskog eksperimenta sa ciljem da u prvi plan istakne ono što ponekad ne vidimo upravo zato što nam je preblizu, stoga i nastoji oneobičiti obično, učiniti nejasno jasnim, ali iz nekog drugog rakursa, kao kroz neku prizmu razlomiti bit i suštinu onoga o čemu govori kako bi ga osvijetlila sa svih strana i u potpunosti ogolila.

Ovogodišnji, XXXVII Pozorišni/kazališni susreti u Brčkom, po mnogočemu različiti i drugačiji od onih na koje smo navikli – epidemiološke mjere, izostanak publike, razgovora nakon predstava, otkazivanje predstava, online emitiranje snimaka – okončalo je gostovanje zagrebačkog Teatra Exit sa predstavom „Gospoudin Noubadi“ autora i redatelja Saše Anočića. Predstava je to što plijeni pažnju upravo načinom, postupkom i kazališnim jezikom kojim progovara o svijetu u kojem živimo a da se, zapravo, tematski, gradi na vrlo prepoznatljivim, svakom gledatelju bliskim situacijama i odnosima u tom društvu koje nastanjuju. Sama praizvedba bila je još 2008. godine u zagrebačkom pozorištu KNAP – kratica je to do Kazalište na Peščenici, jednoj od gradskih četvrti – tada pod nazivom „Niko i Ništ“ -, nije puno igrana i sada je, u potpuno novoj podjeli, kao kuriozitet pominjem da u njoj igraju dva profesora i dva studenta osječke Akademije za umjetnost i kulturu, koja je ujedno i suradnik na predstavi.

U njoj, kaže Saša Anočić „…govorim o tragikomediji koja se zbiva oko nas svakodnevno, koja nas nažalost puni dobrim materijalom, a ja kroz nju pokušavam djelovati u kazalištu. Naime, kako i govorim svojim studentima, svaka predstava mora imati neku vrst neke katarze i mi smo i u ovom komadu dali sve od sebe da to nekako doživimo, mi i vi preko nas. Jer mislim da je nešto najljepše što mogu doživjeti u teatru da mi neko od gledatelja, nakon dva ili tri dana nakon što je odgledao predstavu kako ga ona još uvijek drži…“

„Gospoudin Noubadi“ ili prosto Niko, sklopljena je poput nekog mozaika, ili možda bolje reći poput šarenih stakalaca nekog magičnog kaleidoskopa u kome samo izvježbano oko može pronaći red, smisao i značenje. Sama grаđa od koje konstruira priču, zaplet i finale vrlo je jednostavna i prepoznatljiva, sve se to moglo dogoditi bilo kome od nas – bogati tajkun je želio nasilno i naravno bespravno iseliti neke ljude, izbaciti iz njihovih kućica gdje godinama žive, ostaviti ih na cesti – slijedi pobuna i pokušaj da se vlastita prava na mir i život obrane i sačuvaju. No kako to Anočić i glumci rade – uz njega u predstavi glume Jasmin Novljaković, Karlo Bernik i Domagoj Ivanković – ono je što predstavu svrstava u vanserijski kazališni čin. U toj borbi protiv vjetrenjača, dakle protiv umišljenih veličina, primitivizma, zadrtosti, moći birokracije i nedodirljivih, dakle protiv kako će se i u predstavi reći, „bezsrcnih lica“, mali Niko u potrazi za pravdom razobličava sav taj košmar i kaos kroz koji mora proći da bi pronašao sebe i spasio svoj dom. U kratkom, ali izuzetno važnom monologu pred sam kraj predstave, on sažima sve to što je želio postići: „Ma neću vas ja zamarat sa svojom pričom o postanku i nestanku. Samo sam htio da znate da sam i ja nekad bio sretan … da sam imao planove za budućnost, da sam imao lijep posao i divnu kućicu koju ste mi vi uzeli … sve što sam htio je da se vratim tom lijepom poslu, da imam svoju kućicu, da imam svoj mir … a uzeli ste mi tu moju kućicu i taj moj posao, uzeli ste mi taj moj mir …“

Predstava se temelji na najboljoj tradiciji avangarde i teatarskog eksperimenta sa ciljem da u prvi plan istakne ono što ponekad ne vidimo upravo zato što nam je preblizu, stoga i nastoji oneobičiti obično, učiniti nejasno jasnim, ali iz nekog drugog rakursa, kao kroz neku prizmu razlomiti bit i suštinu onoga o čemu govori kako bi ga osvijetlila sa svih strana i u potpunosti ogolila. Ona je poput nekog malog, ali nužno potrebnog vodiča kroz povijest velikih imena svjetske literature i kazališne prakse tog tipa – ponekada će vas podsjetiti na pretjerivanje velikog Rabelaisa, maštovite jezične kalambure neponovljivog Harmsa, mrak i bešćutnu jezu Kafke, apsurd i vidovitost Ionesca, ludorije montipajtonovske komike – sve to ona na neki način objedinjava, ali ne oponaša, uvijek je svoja i osobena. Ona izvrće pojmove i riječi koje svakodnevno upotrebljavamo, izokreće im smisao i ukazuje na ono skriveno u njima, mijenjajući time i sam smisao govora pa i samog postojanja. A sve to uz pomno prostudiran pokret, tijelo koje nosi taj na momente vrlo fizički teatar, iz kojega ćemo dugo pamtiti pouku što je majka upućuje sinu prije njegove odiseje: „Ako ti je u životu loše, poslije ti može biti samo gore!“

Piše: Mladen Bićanić 

Foto: Dejan Đurković