Uvaženi i cijenjeni kazališni kritičar iz Zagreba Mladen Bićanić, aktivan je i kontinuiran član redakcije Biltena Sureta koji svojim osvrtima, kazališnim kritikama i stručnom, detaljnom i vještom vivisekcijom predstava u takmičarskom dijelu repertoara ragionalnih Sureta pozorišta/ kazališta u Brčkom, daje nemjerljiv doprinos sveukupnom razumijevanju i društvenom značaju teatra u cjelini. Naravno, sve pobrojano više je nego dovoljan razlog da zamolimo gosp. Bićanića za mišljenje o nekolicini predstava sa ovogodišnjih 37. susreta pozorišta/ kazališta u Brčkom.
Mladen Bićanić: “Dakle, ono što smo vidjeli u prvoj polovici Festivala su predsatve koje su uspjele doći na Festival. Bilo ih je do sada četiri; tri iz Bosne i Hercegovine i jedna iz Srbije.
Festival su otvarali Banjalučani. Riječ je o jednoj, prvenstveno namjenskoj predstavi povodom njihovog velikog jubileja – 90 godina postojanja Narodnog pozorišta Republike Srpske. Naime, 1930. otvoreno je prvo pozorište na tom području, Narodno pozorište Vrbaske banovine. Željko Stjepanović glumac, ovdje i autor i redatelj komada, odlučio je tim povodom napisati komad „Zlatno doba“ koji se bavi tim vremenom. A zapravo, bavi se najviše čovjekom koji je bio najzaslužniji za takvo nešto. Riječ je o banu Milosavljeviću koji je u suradnji sa kraljem Aleksandrom uspio u doba ekonomske krize i u svijetu, i naravno velike zaostalosti tog područja tada, ipak progurati ideju pozorišta i osnovati pozorište u Banjaluci.
To je, dakle, ta prva razina te predstave. Druga je naravno jedan povijesni dio koji je vrlo zanimljiv jer se tu prvi put susrećemo sa nekim potezima, idejama, mislima, vladara toga doba na koje nismo često nailazili i koji predstavljaju zaista osvježenje …
Pitanje kojim se teatar uvijek bavi od svog početka je, zapravo, pitanje identiteta i upravo o identitetima govori predstava stigla iz Mostara. Ona je plod koprodukcije Narodnog pozorišta, Hrvatskog narodnog kazališta i Studija za izvedbene umjetnosti iz Mostara, režirala je Tanja Miletić Oručević, a kao temelj su poslužili eseji jednog Libanonca koji živi u Francuskoj, Amina Maloufa, i upravo piše o identitetima. Bilo je bitno na neki način taj esejistički način pretvoriti u scenski, kazališni.
Osam je glumaca i glumica na sceni koji na svoj način govore iz svoje perepektive, pokazuju ono što oni smatraju da su identiteti, kako se iza njih može sakriti, pokazuju zapravo koliko smo svi iza svoje kože krvavi i ranjivi i kako vrlo brzo ta jedna teoretska rasprava skrene u najobičniju svađu, u sukobe, u netrpeljivost. I to ansambli iz Mostara rade vrlo solidno. kazališno uvjerljivo. To je predstava „Identitluk“ koja je već godinu dana u opticaju, išla je na neke festivale u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Svakako je to jedan značajan doprinos tom inače, reduciranom kazališnom životu u ovoj godini zbog stvari znamo kojih.
Najzad, što se tiče bosanskohercegovačkog teatra stigla je i predstava iz Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Riječ je o predstavi koja na neki način otkriva neke pozorišne tajne, otkriva glumca, njegova unutarnji život, zove se „32. Proba“, režiju potpisuje Lajla Kaičkija, Emina Omerović je dramaturginja komada, i nekoliko je glumaca u njoj. Komad prvenstveno govori o teatru, međutim govori i o sebi, o svom položaju u svijetu. Naravno, Covid-19 je i tu prisutan, prisutne su brojne neuralgične tačke društva u kojem jesmo. Ali, prisutna je, ipak, i neka nada da se sve to na neki način pozorišno može preskočiti, može nadmašiti, može dovesti u neko stanje normalnosti.
U svakom slučaju to je predstava o snovima teatra, o nadama teatra, o bolu i patnji u teatru, o glumcu, ali kažem ne samo o njegovm liku nego i o njemu samom koji pokušava na pozornicu iznijeti i sebe i ulogu i lik koji radi.
Naposljetku, predstava iz beogradskog Bitefa koja se naziva „Lepa Brena Prodžekt“ i koji uzima Lepu Brenu, dakle jednu mega zvijezdu bivše zemlje u prvi plan, koji pokušava kroz nju, zapravo i dati sliku te zemlje. Komad se više bavi raspadom te zemlje i onim u čemu danas živimo, postavljaju se paralele društva tog doba, društva današnjeg u zemljama koje su nastale raspadom bivše, a kroz priču o Lepoj Breni, pet je glumica koje igraju, režiju potpisuju Olga Dimitrijević i Vladimir Aleksić koji i igra jednu od uloga – četiri su ženske i jedna ženska koja, također, glumi ženu, i pokušava, zapravo dati kroz taj njezin život, kroz presjek onoga što je ona značila, dati u nekoliko značajnih njenih pojavnosti. Ali, opet velim uvijek sa tim jednim odmakom ka vremenu nekadašnjem, ka bivšoj Jugoslaviji i ka onome što živimo danas u ovim zemljama. Tako da ona jeste, na neki način, poveznica dva doba, nekoliko zemalja, nekoliko mogućnosti života. I naravno, ona je i plesna, dosta koreografska, pjevna, sa monolozima i na taj način, zapravo, uvodi nas kroz Lepu Brenu u vrijeme koje, barem mi stariji, dobro poznajemo.
Piše Suvad Alagić