Petra Bernarda Blašković, vrsna glumica i ravnateljica drame HNK Osijek.
Na sceni je od svoje pete godine, odigrala je desetke različitih uloga.
Živi teatar i sa mnogo ljubavi govori o svom poslu.
Predstava “Žene u crvenom” je priča o četiri žene, sa turbulentnim životnim iskušenjima. Kako je bilo pripremati se za predstavu? Je li bilo nekih posebnih iskušenja?
Nora je zapravo žena koja je zbog velikog ljubavnog razočarenja i nekog djetinjastog odnosa s mamom odustala od ljubavi, te ostala u majčinom zagrljaju umjesto da odabere život zrele i neovisne žene. Dane provodi prisjećajući se čeznutljivo prošlosti i pijući pivo. Ipak se suprotstavlja mami u ključnom trenutku komada kada postaje opasno i ne želi sudbine ostalih žena nositi na duši. Sam proces rada na predstavi bio je iznimno ugodan i zabavan. Zabavljalo me razmišljati o ženi koja je svoj život provela u pivovari i najviše se na svijetu plaši propuha. Komični elementi koji su joj vješto upisani u tekst, te songovi koje pjeva tokom predstave bili su slatki izazov. Partnerski odnos s kolegicama na sceni pridonio je da uživam kako na probama tako i na svakoj izvedbi gdje me njihova glumačka ostvarenja uvijek vesele i iznova iznenade.
Iako je predstava puna komičnih prikaza, ispod površine obrađuje ozbiljne probleme žena i općenito čovjeka danas? Je li to kao i u životu, smijehom prikrivamo teške životne situacije?
Mislim da ih ne prikrivamo već vješto koristimo humor kako bi se mogli nasmijati i tragičnim situacijama za što je kazalište zapravo jedini prostor. U realnom životu nije primjereno smijati se tragičnim sudbinama ljudi oko nas, ali nekako u kazalištu prihvaćamo taj savršen mehanizam komedije gdje možemo doći do suza od smijeha, a da kasnije ostane ona gorčina ili pak prostor promišljanja koji nosi potpuno drugu emociju. Mislim da puno ovisi o vještom peru pisca koji u jezičnom smislu plete savršenu mrežu komičnih situacija i vješto ne ističe tragičan podtekst već ostavlja prostor gledatelju da uživa u komediji dok kući nosi promišljanje o tragičnosti života. I sa redateljske strane Mađarić se opredijelio za tu komičnu liniju i mislim da je to za publiku užitak pratiti. Teške su situacije svugdje oko nas, moći se opustiti uz smijeh prava je privilegija.
Iza Vas su deseci različitih uloga? Da li je nezahvalno pitati postoji li neka koja je bila posebno izazovna i inspirativna?
Kako sam na sceni od svoje pete godine, prošla sam sve žanrove kazališne umjetnosti. Od dramske do plesne, neverbalnog teatra, japanskog butoh plesa, afričkog plesa, mjuzikla … Od najmanjih “nijemih uloga” do velikih, zahvalnih i manje zahvalnih zadataka, ali gledala sam uvijek nadograditi i najmanje zadatke kako bi bili inspirativni i meni zanimljivi za igranje. U velikim ulogama tražila sam uvijek novo dubinsko čitanje, pogotovo u predstavama koje sam imala prilike igrati duži niz godina. Moram se iznova zaljubiti u svaku moju ulogu prije izlaska na scenu, inače mislim da ne bih mogla biti zadovoljna, jer ne bih ovaj posao više radila pošteno i posvećeno. Posebno mi je drago kada neka manja uloga ostavi snažan pečat na predstavi i kod publike. Volim izazove, volim kada je uloga zanimljiva po prirodi svog karaktera, kada je mogu uobličiti tjelesnom transformacijom ili glasovnom, kada igram nešto što je potpuno daleko od mene a opet volim unijeti i dio sebe. Bitno je umjetničko nadahnuće i kreacija koja se dogodi kod stvaranja i rođenja lika u odnosu na partnere. Volim i predstave koje dopuštaju improvizaciju i koje drže moju pažnju, intuiciju i kreativnost, a da sve nije definirano. A najdraže su mi predstvae koje dopuštaju sazrijevanje unutar igranja te otkrivanje uvijek novih saznanja.
Koliko su posao ravnateljice i glumice slični, a koliko različiti?
U potpunosti su različiti i nemaju dodirnih točki koliko mi se čini. Na sceni je sve uvijek jasno: tko si, gdje si, tko su ti partneri, koju priču pričaš, koje su okolnosti, početak, sredina i kraj kazališnog djela. Znaju se pravila igre i sve je u savršenom skladu. Mislim da je scenski svijet zapravo savršen. On donosi istinu i znaš koji ti je put da dođeš do zadanog cilja. Biti ravnateljica donosi svakodnevno nove nepoznanice, od novih likova do nepredviđenih zadatih okolnosti. Nema proba, svaki dan iziskuje određeni rezultat i veliku sposobnost prilagodbe u nejasnim okolnostima. Nema glume, nego sam samo ja takva kakva jesam sa svojim uvjerenjima i posvećenošću teatru. Teško je pristajati na kompromise. Učim se strpljenju i razvijam neke nove sposobnosti pokušavajući spojiti umjetnički svijet kojem pripadam sa svijetom djelatnika koji odlučuju o umjetnosti, a drugih su struka. Uporna sam, ali i dosljedna svojim principima. Ne doživljavam sebe toliko kao ravnateljicu već kao člana ansambla drame kojeg predstavljam u upravi. Svakako je u ovim vremenima sve još više nesigurno i nenormalno nego inače te je takav zadatak sada izrazito odgovoran jer nemam samo odgovornost umjetničkog programa već i promišljanja novog načina rada koji će čuvati zdravlje djelatnika drame. Velika je to odgovornost. I nisu baš neka vremena za biti ravnateljicom i uživati u tome…
Teatar u doba pandemije. Kako se ova situacija odražava na glumce i njihov rad? Koliko umjetnost ispašta u doba karantene?
Umjetnost ispašta u doba karantene i pandemije jer se ljudi sve više plaše izaći iz svojih domova. Iako su u kazalištu za publiku poduzete sve mjere i sve je toliko promišljeno, sterilizirano, distancirano i stvorene su savršene okolnosti za očuvanje zdravlja, psihološki mislim da to loše utječe na onaj osjećaj zadovoljstva i udobnosti na koju su navikli kada odluče pogledati predstavu. Iako znam da imaju potrebu ići u kazalište i žele gledati predstave, nekako prevladava sve veći osjećaj otuđenja. To nije vezano samo za kazalište već za sve događaje koji se razlikuju od nužne svakodnevne rutine. Navikavamo se raditi samo ono što je nužno kako bi sačuvali svoje zdravlje i zdravlje bližnjih. Nadam se samo da to neće ostaviti dugoročan trag na brojnoj publici koja je uvijek posjećivala sve naše programe. A o tome kako se situacija odražava na glumce … zapravo mislim da su glumci gladni rada, možda kao nikada do sada. U našem ansamblu povećana je i potencirana ta želja za probama a pogotovo igranjem pred publikom. To je u svakom glumcu mislim urođeno: potreba da svoj rad podijeli s publikom. Naš se ansambl izrazito aktivirao u doba rada od kuće tokom prvog vala epidemije na proljeće. Iznjedrili smo mnoštvo programa za male ekrane, društvene mreže, ali i probe preko platformi da bi se dogodila na ljeto ambijentalna premijera. Radili su glumci i izvan zone konfora i postali redatelji kako bi režirali kolege u sklopu ciklusa Covid 19 koji se na otvorenom događao u našem dvorištu kazališta. Snimili su kratkometražne filmove … Stvarno moram reći da su objeručke prihvatili sve izazove i u njih unijeli svu svoju kreativnost i ljubav prema poslu kojeg rade i još jednom dokazali da to nije samo posao već poziv. Znam da se vesele svakoj izvedbi i svakom podizanju i spuštanju zastora, jer svi mi ipak živimo za tu zahvalu u obliku aplauza i naš naklon publici u znak zahvalnosti prema njima koji su nas slušali i gledali i titrali sa nama na nedodirljivim žicama emocija.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL