Emina Omerović, jednom riječju, vrlo autentičan i inspirativan mladi dramaturg. Podijelila je sa nama svoj rad koji je vezan za predstavu Bosankog narodnog pozorišta iz Zenice, koja je odigrana četvrte večeri u Brčkom, ali i svoja razmišljanja i shvatanja, koja kada ih pročitate, nagone na vjerovanje da BiH prostor ima vrlo nadarene i marljive mlade umjetnike, koji odišu posebnom energijom, onom pokretačkom. Uvjerite se i sami!
Vi potpisujete dramaturgiju predstave pod nazivom “32. proba” Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i ovom prilikom da podsjetimo naše čiotaoce da je predstava najavljena pod nazivom „28. proba“, a sada se njen naziv promijenio u „32. proba“. Šta se zapravo krije iza tog, posve, mističnog naziva? Šta ste sve istražili radeći na ovom pozorišnom komadu, a da je vrijedno pomena?
Iza naslova se krije prosto naša želja da radimo i da ne odustajemo unatoč svemu. Naslov se mijenja, tako da smo na festivalu zapravo imali priliku pogledati 32. probu. Ovakvim naslovom htjeli smo osvijestiti neizvjesnost s kojom se trenutačno svi borimo i nemogućnost da stavimo točku na i, definiramo početak i kraj. Fokus je na radnom procesu i otvorenoj formi kako bismo mogli intervenirati unutar nje, nekad zato što ćemo to neplanirano morati napraviti, ali i kako bismo mogli mijenjati materijal ukoliko nam se u budućnosti javi potreba za time. Svaka kriza nas tjera da preispitamo sami sebe, pa smo tako i mi krenuli od nas samih i zapitali se što u ovakvoj situaciji možemo i trebamo ponuditi našoj publici?
Kako pandemija diktira tok događaja u svakodnevnom životu, i Vi ste osluškivali ljudske potrebe, i do kakvog ste zaključka došli?
Nismo pokušavali doći do nekih zaključaka, već smo se prepustili silnim pitanjima i sumnjama koji su nas čini mi se više nego ikada pratili u procesu. Po ko zna koji put, osvijestili smo ljepotu pozorišta kao mjesta trenutka i susreta, te koliko nam fali komunikacija s publikom. Željeli smo podijeliti s našom publikom sreću i zahvalnost što uopće radimo u ovako teškim vremenima te pružiti im nadu.
Kao mlad dramaturg, koliko Vam je teško ili lako da sprovedete u djelo svoje umjetničke ideje? Šta je Vama zapravo najveća inspiracija u radu?
Kao i svaka mlada osoba, koja voli ono što radi i želi dati svoj maksimum, borim se sa samom sobom, svim svojim nesigurnostima i sumnjama. Međutim, imala sam neizmjernu sreću da radim i učim od iskusnih i cijenjenih kolega, te naučim prihvatiti sve to kao dio sazrijevanja i prestanem se bojati rada, već nerada. Najveća inspiracija su mi ljudi; bilo da je riječ o mojim najbližima ili sugrađanima ili pak mojim kolegama od kojih učim kako ispričati sve važne priče koje nas okružuju.
Kako komentarišete tezu – dramaturgija nekad i sada?
Definitivno je uzbudljivo promatrati kako se pozicija dramaturga mijenja, granice se pomijeraju, no to isto možemo reći i za sve ostale profesije u pozorištu. Suština ostaje ista, to je i dalje potraga za smislom, pokušaji da ispričamo priče o suštini čovjeka i da u konačnici razumijemo sami sebe.
Rođeni ste u Zagrebu, a sada je Vaša adresa u Sarajevu, a znamo da svaka promjena budi u čovjeku emocije. Šta se to u Vama promijenilo do sada i do kakvih ste shvatanja došli? Da li su Vam ta shvatanja dobri saveznici u životu?
I Zagreb i Sarajevo su me oblikovali i naučili mnogo toga, prije svega, da se ne bojim promjena, da su one sastavni dio života i da bez obzira gdje se nalazim, pokušavam biti najbolja verzija sebe.
Planovi za naredni period?
Ja sam ozbiljno shvatila lekciju 2020. godine, tako da trenutačno ne planiram mnogo unaprijed.
Savjet mladim ljudima, kako se izgraditi u bosanskohercegovačkom društvu?
Teško je to pitanje, na koje sumnjam da još uvijek imam odgovor s obzirom da se i sama borim s tim procesom. Mislim da nam svima s vremena na vrijeme treba podsjetnik da ne smijemo odustati od sebe i svojih snova bez obzira u kojem se društvu nalazimo. Društvo nam može biti poticaj ili prepreka, ali na kraju je ipak do nas.
Ima li dovoljno mjesta za umjetinke u BiH?
Mnogo iskusniji i pametniji od mene već godinama upozoravaju na nedostatak potpore kulturi, a oni koji bi to trebali čuti uspješno ignoriraju. Nažalost, odgovor na ovo pitanje nam je i previše jasan jer ga slušamo iznova i iznova. Ono što bih ja voljela naglasiti jest da ima potrebe za svim umjetnicima u BiH. Svima onima koji se trenutačno bore za opstanak naše umjetničke scene, mladima koji se tek uspostavljaju, kolegama iz regije, Evrope i svijeta.
Svi ti umjetnici su prijeko potrebni i mora biti mjesta za njih, ako želimo da se naša umjetnička scena razvija, a samim time i naše društvo. Kulturni napredak je neodvojiv od napretka društva u cijelosti, koliko god se to ignoriralo i zanemarivalo.
Biografija:
Emina Omerović je rođena 1992. u Zagrebu. Teatarske početke ostvaruje kao član Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih te sudjelujući u radu teatra Tirena. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za dramaturgiju. U sklopu istraživanja za njen diplomski rad nastala je forum predstava “Samo probaj reći” kao dio programa Teatarski Opservatorij Sarajevskog ratnog teatra SARTR. U pozorišnoj sezoni 2016. /2017. radila je na dvije teatarske predstave Bosanskog narodnog pozorišta Zenica kao dramaturg. Prva je “Nakaze” Lutza Hübnera u režiji Emina Hajrića, a potom “Moja fabrika” nastala prema knjizi Selvedina Avdića u režiji Selme Spahić. U pozorišnoj sezoni 2017./2018. radila je kao dramaturg na predstavi “Bog pokolja” redatelja Emina Hajrića u produkciji Narodnog pozorišta Mostar. Na regionalnom konkursu Hartefact dobila je specijalno priznanje za dramski tekst „Sve to je iz kuće“.
Razgovarala: Anđelka Đurić
Foto: Dejan Đurković