Četvrti Festivalski razgovori sa rediteljicom Lajlom Kaikčija i dramaturginjom Eminom Omerović bili su odlična uvertira za predstavu kojom se BNP Zenica predstavilo u Brčkom. “32. proba” u Gradu teatra bila je 739. premijera ove pozorišne kuće.
Na samom početku razgovora, moderator Festivalskih razgovora Dževdet Tuzlić podsjeća da su izbor scenskih elemenata, kostimi i muzika u ovom projektu bili kolektivni zadatak, te da je u ovakvim vrstama predstava svaki kotačić veoma važan.
Rediteljica predstave Lajla Kaikčija, ovoreći o samim počecima, ističe kako su se zbog sveukupne situacije u kojoj se našlo kompletno društvo, pa tako i pozorišta, morali prilagoditi trenutnom stanju.
“Željela sam pružiti priliku ljudima sa kojima radim u tom pozorištu da oni kažu šta je to što njih zanima i koje su teme, nakon izolacije koju smo svi preživjeli, njima zanimljive, a da ih mogu ispričati publici. Svi su se uželjeli scene i žive komunikacije sa publikom i odatle je krenula ideja otvorenog projekta. Od početka smo znali da ne želimo klasičnu predstavu i da ona ne bi trebala da ima ni početak ni kraj, baš kao i vrijeme u kojem živimo. Sve vrijeme sam imala osjećaj da imam neki alter ego. Ta Korona je bila kao neki redatelj sa mnom u ovom procesu. Ništa se nije moglo predvidjeti, pustili smo da stvari idu svojim tokom, prilagodili se vanserijskoj situaciji i vremenu”, kaže Kaikčija.
Dramaturginja Emina Omerović, kao najveći izazov, ističe pokušaj uvezivanja različitih perspektiva sa različitim osobnostima glumaca. Rediteljski i dramaturški koncept je, prema njenim riječima, proizlazio iz dileme da li ponuditi zabavu, odnosno tretirati komunikaciju u pozorištu kao zabavu, ići iskreno, odnosno pričati o nekim intimnim problemima ili razgolititi proces pa pričati o samom pozorištu i zanatu.
“Riječ je o klasičnom autorskom projektu. Glumci su ponudili niz materijala za koji su vjerovali da mogu i žele reći nešto publici, a mi smo tražili poveznicu kako sve nasloniti jedno na drugo i istkati jednu cjelinu. Stavili smo akcenat na ljepotu pozorišta ovdje i sada i koliko nam to fali više nego ikad”, kaže Omerović.
Dževdet Tuzlić konstatuje kako je ovo predstava o glumcu, ali i vremenu i prostoru, o zbilji u širem kontekstu, onoj psihološkoj, ali i socijalnoj i političkoj.
Rediteljica Kaičkija ističe kako se iz predstave može izvući nekoliko konteksta, ali da niko od aktera nije imao namjeru izreći neke velike misli i ideje koje mijenjaju svijet. Akcenat je bio na nutrini svih učesnika, kao nekakvoj vrsti psihoterapije ili psihodrame. Pojašnjava da svaka priča, ako je iskrena i autentična, nosi pomenute kontekste, te da sama predstava dobro komunicira sa publikom zato što im je bliska i što se svako ko pogleda predstavu može pronaći u tim pričama.
Nezaobilazna tema Festivalskih razgovora bilo je i igranje predstava pred ograničenim brojem publike, pa čak i bez nje, kakav je slučaj ove godine u Brčkom. Redateljica Lajla Kaikčija je optimistično pojasnila kako je pozorište živa materija i da je dobro što se može prilagođavati različitim okolnostima.
“Baš smo ovom predstavom pokazali da se neke stvari, koje su nam ranije djelovale nemogućim, ipak mogu desiti. Mi predstave radimo za publiku. Sve vrijeme bježimo od online prikazivanja jer to nije suština pozorišta. Ono traži izravnu, živu komunikaciju sa publikom. Na premijeri sam u publici vidjela ozarena lica koja su se uželjela teatra, kojima je ovo bila kao neka vrsta utjehe i lijeka u ovim vremenima. Predstava je tako koncipirana. Ona vas malo nasikira, ali ipak pruži više zadovoljstva. Ljudi su nam se zahvaljivali nakon premijere jer smo im bar za kratko vrijeme vratili volju za životom i udahnuli snage da nastave dalje. Za ovakvu vrstu predstave je veliki hendikep nedostatak publike jer je pravljena zbog interaktivnosti i reakcije koja je jako bitna glumcima. Pripremajući se za Brčko rekli smo glumcima da budu iskreni, autentični, da uživaju u svakom trenutku jer ko zna kad ćemo opet imati priliku da igramo predstavu”, kaže Kaikčija.
S njom se složila i njena kolegica dramaturginja kazavši:
“Mogu vrlo sebično reći da mi je ovaj proces stvaranja u toku Korone djelovao iznimno ljekovito. Pokazao je kako ne smijemo zaboraviti na naš duhovni život, te da se svi zajedno održavamo u ovom ludilu za koje se nadam da će brzo završiti”.
Dževdet Tuzlić navodi kako je predstava tragalačka, kako je ona u stvari demistifikacija glumačke igre i pozorišnog čina kao takvog. Podsjeća da ona počinje zabavom, zdravicama i muzikom u foajeu BNP Zenica, te se pita kako će to izgledati u Brčkom. Na sve to rediteljica ima razigran ali jasan odgovor.
“U Brčkom je manja zabava prostorno, ali nema razloga da ne zadrži duh onoga što je bila prvobitna ideja – da slavimo život i premijeru i da malo pretjeramo u svemu tome čime se poigravamo sa predrasudama koje su ustaljene prema glumcima i glumicama ali i svim teatarskim radnicima“, zaključuje Kaikčija.
Sudionici četvrtih Festivalskih razgovora ostavili su gledaocima priliku da na svoj način dožive predstavu koju nije bilo lako ni režirati niti dramaturški graditi.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković