Autorski projekti kojima se na nekonvencionalan i često vrlo uzbudljiv i intrigantan način njihovi autori – glumci, dramaturzi, redatelji, prije svega – poigravaju sa ustaljenim tokom i postupcima u stvaranju kazališne predstave uvijek su dobrodošlo osvježenje u klasičnom repertoaru pozorišnih kuća, a pogotovo u programima kazališnih festivala. Takvi projekti nisu izostali niti u natjecateljskom programu ovogodišnjih XXXVII Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom, a predstava Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice “32. proba” izvedena četvrte večeri, dobar je primjer takve kazališne prakse.
„32. proba“ otvara nam pogled u često skrivene i nedostupne predjele kazališnog čina – ona nas postupno uvodi u sam proces nastanka predstave na način kako to samo „insajder“ može znati i prenijeti nekome van tog „posvećenog“ kruga, ona dakle na neki tajanstven i zavodljiv način „otkriva“ pozorište, ogoljuje proces rada na predstavi, ali i ulazi u nutrinu glumca, nastoji nam ga prikazati ne samo kroz njegov lik, kroz ulogu koju donosi na scenu, već nam ga daje cijelog, bez krinke koju nosi rola iza koje se uobičajeno skriva, sa svim njegovim osobnim strastima, nedoumicama, dvojbama, strahovima, svim onim što ga čini takvim kakav jeste. No, to nije sve, uz te dvije bitne karakteristike takvog jednog autorskog, istraživačkog pristupa u teatru, protagonisti i akteri ne zaboravljaju ni vrijeme, doba i mjesto na kojem i u kojem predstava nastaje te pomno izabiru neke neuralgične točke društva o kojima će beskompromisno iznijeti svoj stav i sud.
Zenička predstava, u svojim najboljim trenucima, upravo je na tragu takvog poimanja autorskog projekta u teatru. Ona je i potpisana kao „kolektivni autorski projekat“, taj kolektiv potpisuje i izbor scenografskih elemenata, kostima i muzike, redateljica je Lajla Kaikčija, dramaturginja Emina Omerović, igraju sebe i likove koje nose, vrlo razložno i sa punim glumačkim angažmanom: Enes Salković, Lana Delić, Nusmir Muharemović, Selma Mehanović, Zlatan Školjić i Andjela Ilić, koju nažalost, zbog bolesti, u Brčkom nismo mogli vidjeti. Mlada dramaturginja Emina Omerović upravo taj kolektivni pristup u otjelotvorenju jednog pozorišnog akta smatra najuzbudljivijim: „Uživala sam upravo zato što materijal izlazi iz kolektivnog rada, treba osluškivati suradnike, ne smiješ nametati strukturu, a opet moraš osjetiti pravi trenutak kada su motivi izašli, kako ih povezati, i u tom smislu takav rad je izuzetno uzbudljiv. Tu se ti ne možeš unaprijed pripremiti, kako bi mi štreberi često htjeli unaprijed sve previdjeti, ali upravo se zbog toga desi neka nepredvidiva magija i izadju neki prelijepi trenuci koje niste niti očekivali. Mi smo se igrali s formom u kontekstu vremena u kojem djelujemo, neizvjesnog vremena, dakako, htjeli smo se poigrati i s probom kao komentarom gdje se trenutačno u tom vremenu nalazimo, predstava je to bez početka i bez kraja …“
Ključan doprinos glumaca u tom sagledavanja vremena i društva u kojem predstava nastaje izdvaja i redateljica Lajla Kaikčija: „Glumci su sami, iz svojih priča, polučili taj društveno-politički, socijalni kontekst, on je neminovan, on je sastavni dio svih naših života, i njihovih naravno, i bez obzira što mi demistifikujemo glumu i naš posao u cjelini, mi se borimo i sa njihovim privatnim frustracijama, strahovima, sa svim stvarima koje ih okružuju i koje su prisutne posebno u ovom trenutku.“
Taj štih, taj dodir i sudar s vremenom u kojem predstava nastaje, možda najbolje ocrtava nastupni monolog odličnog Zlatana Školjića: „Čitav svijet je stao. Ja šok. Nevjerica. Umiru ljudi. Ko sam ja da se osjećam kao da sam samo ja uništen i uskraćen. Kad je čitav svijet stao. Ko sam ja da se osjećam kao da sam samo ja prevaren kad je čitav svijet stao. Ja ne smijem da se tako osjećam. A osjećam se. I potiskujem to da me boli, i guši, i sve mislim proći će. A ne prolazi.“
Ili jedna druga, mala ali važna replika: „Kako je moguće da na sceni mogu sve, a privatno ništa. Šutim, trpim, boli me – a ništa.“
O tim dvojbama i nedoumicama, o snovima i javi, o strahu i nadi, bolu i patnji glumca i čovjeka nadahnuto govori predstava „32. proba“, kolektivni autorski projekt umjetničkog ansambla BNP iz Zenice.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković