U predstavi “Sjećaš li se Doli Bel” u izvedbi Kamernog teatra ‘55 , autora Abdulaha Sidrana i u režiji Kokana Mladenovića, među 12 glumaca na sceni našla se i vrsna glumica, Gordana Boban, u ulozi Sene Zolj.
Kako ste doživjeli samu predstavu i lik koji igrate?
Nekako predstavu ne doživljavam, nego je radim. To je neki divan, lijep rad zahvaljujući prvenstveno Kokanu Mladenoviću, a onda i ekipi ‘Kamernog teatra’ , naravno fantastičnom tekstu Abdulaha Sidrana. Sve se to nekako lijepo sklopilo i ono što je najvažnija stvar to je da je proces rada na ovoj predstavi bio izuzetno dobar. Nije bio uopće zahtjevan u smislu da smo s težinom i mukom dolazili na probe, već iako su bile dvije probe dnevno, jedna jutarnja i jedna večernja, dolazili smo s radošću i veseljem. Jer je Kokan davao tako fantastične zadatke svakom ponaosob i cijeloj ekipi, tako da smo napravili strukturu koja stoji čvrsta kao armirani beton. Uživamo u igri i svako uživa maksimalno u svojoj ulozi, odnosno uživamo u tom kolektivnom radu i mislim da se to fantastično prenosi i na publiku. Ne samo ovdje večeras u Brčkom, nego gdje god smo do sada igrali. Uglavnom ja sam sretna i zahvalna što sam dijelom ove prekrasne priče.
Tema ovogodišnjih Susreta je “Zatočeni u prošlosti”. A kakvu nam poruku za budućnost šalje predstava “Sjećaš li se Doli Bel”?
U suštini svaka predstava bi trebala imati neku vrstu poruke. Ali ono što ću ponoviti, a mislim da smo o tome razgovarali i ranijih godina na Festivalu, jeste da teško učimo. Mi smo narod koji teško uči i nama istorija nije učiteljica života, nego mi istoriju pravimo od trenutka kada se desi kataklizma i onda kod nas kreće nanovo sve, sve ispočetka. I to je tuga, to je tragedija i zato smo uvijek zatočeni u prošlosti. Nisam optimista i ne vjerujem da ćemo ikada izaći iz tog procesa jer se ne razvijamo, naprosto ne evoluiramo nego stalno dižemo nekakve revolucije. A revolucije na kraju pojedu svoju djecu. To je primjer i ove zadnje nesretne, nikakve, bespotrebne. “Zatočeni u prošlosti” je dobar naslov i mislim da puno govori o nama kao narodu. Mi jesmo zatočenici prošlosti i teško ćemo se iz nje izvući.
To potvrđujete, moglo bi se reći, i jednom rečenicom koju više puta ponavljate na sceni “Vako meni uvijek prisjedne”.
To je neko obilježje ljudi, ne znam može li se to nazvati nekim prokletstvom ili smo mi sami krivi za sve što nam se događa. Jesmo sigurno, nije nam kriv niko drugi. Jer propuštamo prilike da učimo, prvo o sebi samima. Toga se ne dotičemo i stalno upiremo prstom u nekog drugog, stalno nam je neko drugi kriv. Jedan divni indijski učitelj kaže da ako pokažeš kažiprtom u nekoga pa ga okriviš, tri su okrenuta prema tebi. Toga još nismo svjesni.
Interesantno u predstavi je i to da je su na sceni, osim glumaca, jedino bili koferi? Kakva je njihova simbolika?
Oni predstavljaju sve u ovom konkretnom slučaju. Kofer kao simbol i ono što se često ponavlja na okruglim stolovima i kad se govori o ovoj priči “Doli Bel” često se spominje Zuko Džumhur je rekao da jedino što u Bosni treba posjedovati, imati, držati je spakovan kofer. Da se može u slučaju nesreće, koja se nama svako malo ponavlja, bježati. Kofer u ovoj predstavi je sve i scenografija i život. I zaista ima veliko značenje i fantastično su iskorišteni. To je bila rediteljeva ideja da to bude zaštitni znak ove predstave, a to je, nažalost, i zaštitni znak naših života.
Kakva je bila saradnja s najmlađim glumcem u ansamblu?
To je jedno vrlo talentirano malo, slatko biće koje se zove Sin Kurt. Jedno otkrovenje koje će sigurno imati blistavu karijeru. Osim toga što sjajno glumi on fantastično i crta i svira. Tako da ćemo vidjeti kuda će ga život upraviti, u koju vrstu umjetnosti. Sigurna sam da će biti uspješan u nekoj vrsti umjetnosti.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković