Priča Abdulaha Sidrana, o sazrijevanju dječaka Dine u socijalističkom Sarajevu 60-ih godina 20. vijeka, koju je u kultni film pretočio Emir Kusturica, dobila je i svoje teatarsko uprizorenje i to u režiji Kokana Mladenovića, koji je i adaptirao ovaj tekst i dao mu savremenu notu. U čemu se ogleda ta savremenost, ali s druge strane i svevremenost ovog teksta?
Pa možda je najprije ovo pitanje za Kokana Mladenovića, ali ono što mogu reći jeste da smo mi najveće uporište nalazili u Sidranovom romanu, gdje smo na osnovu toga pravili predstavu s rediteljevim rješenjima. I jedno od njegovih ključnih rješenja jeste uvođenje lika koji ja igram, Sabahudina Dine Zolja, koji se nakon, ne znam ni ja koliko godina, vraća u svoj grad, u svoju kuću da bi se, na neki način, susreo sa samim sobom. Da bi neke stvari eventualno popravio i sjetio se najvažnijih događaja koji su ga možda obilježili i ljudi i osoba koje su obilježile njegov život i napravili ga takvim kakav jeste.
Igrate Sabahudina Dinu Zolja, koji nije postojao u tom romanu. Kokan Mladenović se odlučio da nam ispriča priču iz vizure mladog, ali i Dine Zolja u nekim zrelim godinama, koji se nakon godina izbivanja vraća u Sarajevo. Kako je onda nastajao taj lik i šta zatiče sada, kada se vratio?
Vrlo je, na neki način, teško. U prvom trenutku sam se čak malo i uplašio s obzirom da mi je Kokan Mladenović ponudio da igram lik koji je bio prazan papir. Mi smo tokom proba zajedno stvarali taj lik, mislim na reditelja i ostali ansambl. Kokan Mladenović je tražio da budem na svim probama, donosio je vrlo dirljive prijedloge improvizacija, koje su nam pomagale. Zadavao mi je neke domaće zadatke, koji su isto pomogli da dođem do ovog lika koji igram. Nekoliko filmova sam pogledao, nekoliko knjiga sam trebao pročitati i najviše ću pamtiti proces rada i improvizacije koje smo radili da bi stvorili taj lik.
Predstava je nastala na osnovu Sidranovog romana, a ne filmskog scenarija, u kojem je Abdulah Sidran mnogo prisutniji kao pjesnik nego u scenariju. Iako je kultni film Emira Kusturice prva asocijacija na „Doli Bel“, čini se, ipak, da je ova predstava potpuno nezavisna i da nosi svoj pečat, u odnosu na onu ispričanu na velikom platnu. Je li vam od početka to bila namjera da pravite predstavu koja će biti potpuno nezavisna i od filma, ali i od romana? Da ljudi kada dođu u pozorište ne znaju šta će gledati, da pred sobom imaju taj prazan papir, koji ste Vi imali kada ste dobili ulogu Dine Zolja?
Da, mi smo upravo to željeli i to odmah u startu, na prvim probama. Film je zasebno djelo, to je kultni film i mi apsolutno nismo željeli da se poredimo, niti da nas porede s filmom. Radili smo potpuno zasebnu, našu priču, ovog trenutka, u ovom vremenu i mislim da smo, bar po reakcijama publike, na neki način uspjeli u tome. Već od početka sezone smo bili na nekoliko festivala, osvajamo nagrade, gostujemo u gradovima širom Regiona uz divne reakcije.
Smrt oca predstavlja važnu životnu prekretnicu u životu svakog čovjeka, pa tako i u Dininom životu. No, ta smrt se može okarakterisati i kao metafora, kao smrt jednog sistema, društvenog uređenja?
Za Sabahudina Dinu Zolja je sigurno važan događaj u životu smrt njegovog oca i na neki način i to je jako na njega djelovalo. On je rano izgubio oca. Mislim da sada iz perspektive mog Dine, dakle, starijeg koji se vraća u grad, mislim da mu je otac nedostajao u mnogim trenucima života. Kada mu je bio potreban neki savjet, neki razgovor, neka lijepa riječ tu se najviše osjeti koliko mu nedostaje. I zaista mislim da je to za njega veliki gubitak.
Možemo li predstavu „Sjećaš li se Doli Bel“ posmatrati i kao priču o Sarajevu, kao posvetu tom gradu?
Sigurno da možemo. To je priča i o Sarajevu, ali i o tom „malom“ čovjeku. O ljudskostima malog čovjeka, o porodici, o odrastanju, o djetinjstvu, o prijateljima, drugarstvu, o prvoj ljubavi. Sve je to nešto što mislim da i nas, kao odrasle osobe, dotiče i dira.
Predstava se izvorno igra u Kamernom teatru ‘55. Publika je udaljena od vas na metar, dva i zbog toga su sva ova igranja van matične scene drugačija. Koliko vam to otežava?
Svaku predstavu iz Kamernog teatra teško je prilagoditi za veliku scenu, ali mi smo toga svjesni i prihvatili smo to, jer, inače, ne bismo nigdje igrali, gostovali. Mislim da isto tako i na velikoj sceni, s drugom perspektivom iz gledališta, ona ne gubi puno na vrijednosti. Gostovali smo nedavno u Užicu, na festivalu „Bez prevoda“, gdje sala prima preko 700 ljudi i to nije tako intimno kao u Kamernom teatru, ali mislim da, ipak, prebacujemo, kazano pozorišnim jezikom, rampu i dopiremo do gledalaca, do njihovih emocija i onoga što želimo da kažemo.
Ako se ne varam, s Kokanom Mladenovićem ste sarađivali još u KPGT-u… Na neki način zajedno ste počinjali graditi svoj put u teatarskoj umjetnosti?
Ne, ne varate se. Mislim da je to bila prva Kokanova profesionalna režija, radili smo predstavu „Kameni gost“, odnosno, to je priča šire poznata o Don Huanu. Ja sam igrao slugu, a Boris Isaković je igrao Don Huana i to je bila naša prva saradnja. I na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu smo bili zajedno, mala je razlika u godinama. U međuvremenu smo radili predstavu u Kopru, „Alan Ford“, i evo sad „Sjećaš li se Doli Bel“. Nadam se da ćemo i u budućnosti sarađivati.
Koliko Vam je važno učešće i igranje na ovom festivalu s obzirom da ste odavde ponijeli četiri glumačke nagrade?
Važno je, naravno, ali ne samo na ovom festivalu nego i na drugim festivalima, važno je da se pozorišta susreću. I ne samo na festivalima takmičarskog karaktera, nego općenito na festivalima. Ja volim da vidim šta su druga pozorišta, druge kolege uradile u proteklom periodu i zaista se radujem kada i oni imaju dobru predstavu. Recimo, sad u Užicu sam gledao predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ovdje sam gledao „Kozocid“ Gradskog pozorišta iz Podgorice. Drago mi je da sam bio u prilici da pogledam tu predstavu kolega iz Crne Gore i čestitam im od srca.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković