Sedma večer XXXVI Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom pripala je, bez ostatka, umjetničkom kolektivu Kamernog teatra ‘55 iz Sarajeva i njihovoj ovogodišnjoj hit – predstavi, autorskom projektu redatelja Kokana Mladenovića „Otac na službenom putu“ temeljenom na romanu i filmskom scenariju Abdulaha Sidrana, romansijera, pjesnika i dramatičara, komadu što je do sada obišao sve relevantne teatarske festivale u Bosni i Hercegovini, gostovao i van njenih granica i svuda bio izuzetno dobro primljen. Dramaturgiju potpisuje Vedran Fajković, vremenu i dobu sukladan kostim i vrlo mobilnu scenografiju Adisa Vatreš Selimović, a izvrsno pogođenu muziku Irena Popović. Impresivan je glumački ansambl, sjajan u masovkama kao i u intimnim pasažima, u dijalogu i suodnosu s partnerom, predvode ga i igraju maestralno: Emir Hadžihafizbegović u roli glave kuće Zolj, Gordana Boban, njegova supruga Sena, dobri duh predstave, Mirsad Tuka i Davor Golubović, u dvostrukoj ulozi sina Dine, promatrača zbivanja i aktalnog aktera igre na pozornici, Tatjana Šojić u četverostrukoj ulozi, Elma Juković je Doli Bel, Muhamed Hadžović Šintor, a Admir Glamočak tetak Besim, odnosno Cvikeraš, a igraju još Sabit Sejdinović, Amar Selimović, Saša Krmpotić i Sin Kurt.
Kazališna je to pripovijest topla, poetska, ne bez neke sjenke sjete, ali i uznemirujuća, opominjuća, uronjena u tu paučinastu nostalgiju Sidranovog romanesknog i filmskog predloška, što nam u vremenu koje je iza nas pronalazi korijene naših današnjih života. Vrlo suptilnim i profinjenim redateljskim postupkom, kako to već Kokan Mladenović (Niš, 1970.) osvjedočeno zna intrigantno preokrenuti prvotna značenja neke scene, prizora ili replike i osvijetliti to sve iz nekog sasvim drugog ugla, pozivajući nas da ga slijedimo u tom istraživanju kazališnih, ponekad toliko skrivenih i zapretenih tragova i staza, on čita Sidrana iz kazališne vizure i osvaja nas upravo tim otkrivanjem do sada možda i neprimjetnih tema, momenata i fragmenata što smo ih nehotice preskočili, zametnuli ili jednostavno nismo primijetili u dosadašnjim susretima s ovim autorom.
Pred nama protječe vrijeme ne tako daleko da ga se mnogi među nama ne bi mogli sjetiti, jedna ideologija još uvijek čvrsto drži konce i upravlja svim društvenim procesima i fenomenima, u tom trenutku mnogima se čini da će vladati vječno. Godina je 1963., promatramo svakodnevne prizore obiteljskog života jedne sarajevske porodice: tu je autoritaran otac, fanatični sljedbenik vladajuće, represivne ideologije, brižna mati, smjerna i tiha, u prvom je planu sin Sabahudin – Dino, zaljubljenik u hipnozu koja bi, kao i ideologija kojom je zaluđen njegov otac, možda mogla promijeniti svijet ljudi i njihov svijet – no to su samo dvije tlapnje, dvije nestvarne uobrazilje na kojima izrasta ovaj čvrsto sazdan i razložno građen, dramaturški i redateljski, a odlično glumački odigran pozorišni komad. Mladenović, da bi spojio dva vremena, udvostručuje lik Dine, oko njega se ipak sve okreće i od njega polazi, ta dva lika, jedan iz vremena ondašnjeg, kada se priča odvija, i drugi iz doba današnjeg, iz kojega sve posmatramo, lica su što nas vode kroz predstavu, to je njen drugi kolosijek, vrlo bitan, taj drugi Dino je onaj koji se vratio iz budućnosti, on je ukotvljen u ovomu vremenu sada, i jasno vidi do čega su te dvije pomenute iluzije dovele, njih dvojica se skladno dopunjuju i predstavi daju tu toliko potrebnu novu dimenziju, sponu s onim što živimo danas, što prepoznajemo kao zrcalo u kome se sami ogledamo. Ujedno, on nam otkriva neke nove pristupe i saznanja, nova čitanja i Sidrana i onoga doba, omogućuje nam da iz ovog postideologijskog vremena, no ne i vremena bez ideologije, samo je danas zovemo i doživljavamo sasvim drugačije, da iz njega dakle proniknemo u pukotine i šavove po kojima će se taj brižno klapani sustav rascijepiti i dovesti bivšu zemlju do ponora i sloma devedestih godina prošloga stoljeća. Mladenović, ujedno, u samo tkivo predstave uvodi veliku temu svijeta ali i teatra danas: riječ je o migracijama, nebrojivim hordama ljudi koji prolaze i ovim našim prostorima u potrazi za nekim, čovjeka dostojnim životom. „Likovi u predstavi“, kaže redatelj, „nisu samo mrtvi u sjećanju; oni su i fizički postradali od ogromnog zla ratova devedestih. Tragedija Sarajeva, ubijanje Sarajeva je i nasilje nad Jugoslavijom koju smo voleli i nešto što je suštinski odredilo ličnu tragediju glavnog junaka – nešto što je i taj prostor, tu scenografiju pretvorilo u kofere, a sve nas u migrante, koji u svoje zemlje češće odlaze, a rjeđe dolaze. Balkan su ljudi s koferima, koji uglavnom putuju u jednom pravcu…“
Velika i potresna predstava koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković