Kiklop, kultni roman Ranka Marinkovića, djelo je koje tehnikama toka svijesti i unutrašnjeg monologa, poput slavnog Uliksa Džejmsa Džojsa, tretira ispovijest intelektualca, Melkiora Tresića, u predvečerje Drugog svjetskog rata, njegovo zgražavanje i rezignaciju svijetom brutalnosti, licemjerja i laži, svijetom u kome su prave ljudske vrijednosti uglavnom izuzeci zatrpani bukom gomile.
Kiklop je u godini svog prvog objavljivanja dočekan kao književna i kulturna senzacija. A Ranko Marinković je bio laureat NIN-ove nagrade za roman godine.
Kiklop je roman konotativnih slika, fraza i narativnih bljeskova punih groteske, iščašenosti, neobičnosti. Pripovijedanje je izrazito teatralizirano kao spoj realističke scenografije i somnabulnih likova oživjelih iz noćnih mora i strahova Melkiora Tresića.
Dakle, radi se o jednom od ponajboljih romana, do danas, hrvatske i svih ostalih južnoslavenskih književnosti.
Pozorišni komad koji smo sinoć gledali u izvedbi gradskog dramskog kazališta “Gavella” iz Zagreba počinje raspravom Melkiora Tresića (Franjo Dijak) i Don Fernanda (Amar Bukvić) o Hamletu, a nastavlja se stvaranjem atmosfere predratnog grada (Zagreb), u kojoj prepoznajemo slike iz Marinkovićeva romana – siromaška koji vaga ljude, prodavača novina, čistača cipela, konkubine i metrese, konobare itd.
Vrlo dinamičan početak. Scene se slijevaju jedna u drugu. U birtiji se raspravlja, pije i puši, svira muzuka (Matija Antolić). Tu su i dva plakata s kukastim križem, a u dubini scene ogromno kiklopsko oko, kao simbol nadolazećeg zla.
U atmosferi skandala, snažnih manifestacija tjelesnosti, erotskih naboja i raspojasanosti, u atmosferi natopljenoj osjećajem neizvjesnosti i straha od smrti, kreće se Melkior, čija krhka pojava dodatno naglašava patologiju društva koje postupno upada u predratni haos. Melkior je u turbulentnoj seksualnoj vezi s udanom Enkom (Martina Čvek). Ali njegova nedostižna i neostvarena žudnja je, svima dostupna Vivijana (Dijana Vidušin). Krećući se između susjeda Atme (Filip Šovagović), hiromanta čija je misija da ‘spasi Vivijanu svojom ljubavlju’, živopisnog Uga, koji u interpretaciji Živka Anočića predstavlja jedan od vrhunaca predstave, tragičnoga Maestra izvrsnoga Dražena Kuhna, pragmatičnoga Fernanda i drugih, Melkior neprekidno razmišlja o smislu života, o sudbini, o sebi. Navalu primitivizma, surovosti, barbarstva doživljava kao nagovještaj okončanja evropske kulture tog vremena.
Obimom vrlo opsežan Marinkovićev roman reditelj (Saša Anočić) i dramaturginja (Petra Mrduljaš) podijelili su u dvije zaokružene cjeline.
Prizori intelektualnoga previranja predratnoga Zagreba iz prvoga dijela predstave u drugom dijelu su zamijenjeni haosom kasarne, a zatim jednako surovom stvarnošću bolnice.
Rat je normalna i očekivana posljedica ljudožderske epohe. Melikorova je Odiseja neuspjela – on je samo patetični antijunak jedne nesrene sredine koji se kreće u zatvorenom krugu bez stvarnoga izlaza; pasivni posmatrač bez prave mogućnosti upliva na zbivanja i događaje oko sebe. Njegovo neprekidno uporno ponavljanje ‘mene nema’ na kraju se pretvori u rezignirano, pa čak i radosno prihvatanje toga određenja: snijeg pada, avioni nadlijeću Zagreb – rat je stigao, violinisti sviraju. Melkior se prepušta. Čeka ga ‘izbezumljeni grad Zoopolis’.
Reditelj Saša Anočić je pronašao balans između zadržavanja bitnog i literarno ključnog i onoga što treba napraviti da bi predstava tri sata i dvadeset minuta držala pažnju publike i dobar ritam. Uspio je sublimirati sve ključne elemente kompleksnog tekstualnog predloška (romana) u dramaturški složen ali istovremeno vrlo pitak i režijski izvrsno uređen komad.
Veliki glumački ansambl činili su Nenad Cvetko, Hrvoje Klobučar, Sven Medvešek, Antonija Stanišić Šperanda, Andrej Dojkić, Natalija Đorđević, Ivan Pucar, Ivan Grčić, Andrej Kopčok, Đorđe Kukuljica, Nikola Baće, Janko Rakoš i Anja Đurinović Rakočević. Ulične svirači su Matija Antolić i Jeremija Bundalo.
Piše: Almir Zalihić
Foto: Dejan Đurković