Ljajićev osvrt na predstavu: U vremenu nadolazeće katastrofe

Petoga dana ovogodišnjih Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine u Brčkom gledali smo predstavu Kiklop Kazališta Gavella, u režiji i dramatizaciji Saše Anočića. Kiklop u Brčko dolazi samo dan nakon što je osvojio nagradu za najbolju dramsku predstavu u cjelini na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Hrvatskog glumišta, što je još jedan dokaz kako na Susretima već godinama gledamo najbolje od teatarske produkcije na ovim prostorima.

Kiklop Ranka Marinkovića je jedan od najvećih (antiratnih) romana hrvatske kulture, koji se bavi velikom temom, koji je pisan zanimljivim, autentičnim, bogatim jezikom. Sve ove elemente sačuvao je u svojoj dramatizaciji Saša Anočić, pri čemu je pokazao i temeljito poznavanje teatarske logike ali i značaja koji u nacionalnoj kulturi imaju književna djela poput Kiklopa.

Većim dijelom predstave radnju pratimo u dva ili više planova, čime je efektno pokazana punoća života zagrebačke kulturne elite u vremenu nadolazeće katastrofe. Centralni lik, Melkior, odnosno Eustahije, koji se drži izvan tog života, promatra ga i sanja o Vivijani, lijepoj zavodnici o kojoj sanjaju ili su sanjali gotovo svi ostali protagonisti te društvene grupe. Istovremeno, prepoznavši opasnost od nadolazećeg rata, Melkior se izgladnjuje, pokušavajući održati kilažu po kojoj ne može biti regrutovan. To emotivno i tjelesno isposništvo pomjera Melkiotov doživljaj stvarnosti toliko da ni on više ne zna šta se događa a šta ne, trajno ruši njegov svijet i odnose spram drugim ljudima, te se smrt čini kao jedina spasonosna opcija.

Veliki broj likova, kojim je fino iscrtana raznolikost društva koje će nastradati pred Kiklopom, igralo je dvadeset glumica i glumaca, koji su igrali gotovo bez greške. I upravo je ta tačnost glumačke igre nosila ovu predstavu, davala osjećaj brzine i u scenama koje su (bile i morale su biti) spore i duge. Iako je Marinković veliki pisac, ipak najveći kvalitet ove predstave je kvalitetna i znalačka glumačka igra. Kostimi i scenografija su upravo onakvi kakvi trebaju biti, tačni, funkcionalni, u skladu savremenom i s karakterom lika.

Iako je trajala gotovo tri i po sata, ova predstava nije jedna od onih od kojih vas zaboli trtična kost a stolica postane kamena. Naprotiv, sinoć smo imali priliku uživati u kvalitetnoj simbiozi velike književnosti i znalačke glumačke igre, što je rjeđa pojava nego bismo svi voljeli da jest.

Piše: Elvis Ljajić

Foto: Dejan Đurković