Pozornica je ogoljena, prazna – na sredini samo jedan stol, na njemu ljudska lubanja, priziva u sjećanje, naravno, Hamleta, govorom o njemu počinje predstava. Gledalište je pod punim svjetlom, dvojica glumaca sjede među gledateljima, do nas dopire pitanje: „Kako to da Hamlet, tako pametan i sumnjičav, nikada nije pomislio, još tamo u početku, to jest prije drame, da bi stric Klaudije mogao ubiti njegova oca?“ Nakon rasprave o toj naivnosti Hamleta, a ona je kao i mnogo toga drugoga u predstavi samo simbol, anticipacija onoga što gledamo, doživljavamo, osjećamo, svi ti simboli neizbježni su kako bi nas poveli do središta drame, osvijestili i pokazali o čemu je tu zapravo riječ – scenu preuzimaju glumice i glumci, glazbu izvode uživo ulični svirači – sto minuta traje prvi čin, osamdeset drugi.Na početku drugog čina isti se prizor ponavlja, čuveni je to dijalog o „ potrebi preventivne dehumanizacije… ili o ukidanju tragedije skepsom. Treći dio tog razgovora, koji u romanu teče neprekinut, čut ćemo nešto kasnije, ovaj put s pozornice: „…naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar… Nije nam potrebna tragedija da bismo otkrili tu strahovitu istinu.“ A opet, povijest je neumoljiva, svjedočimo tomu i sami u svojim životima, dok god se tragedija ne dogodi, istina se ne razotkriva.
Roman „ Kiklop“ velikog hrvatskog prozaista i dramatičara Ranka Marinkovića (Vis 1913. – Zagreb 2001.), tiskan 1965-te godine, na XXXVI Susrete pozorišta/kazališta u Brčkom stiže s pozornice Gradskog dramskog kazališta Gavella. Premijera je bila u drugoj polovini veljače ove godine, Saša Anočić je redatelj, autor dramatizacije i scenograf, dramaturginja je Petra Mrduljaš, kostim Marite Ćopo, autor glazbe Matija Antolić. Ansambl je to predstava, dvadeset je protagonista na pozornici, neki tumače i više likova, predvode ih Franjo Dijak u roli Melkiora, Siniša Ružić igra Maestra, Živko Anočić je Ugo, Amar Bukvić Don Fernando, uloga kiromanta Atme povjerena je Filipu Šovagoviću, lik zanosne i kobne Vivijane tumači Dijana Vidušin, a putene Enke Martina Čvenk. Sjajne male minijature, prizori su to koji nadopunjuju i osvježavaju glavni tok predstave, njenu temeljnu nit – vodilju, igraju Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Sven Medvešek, Hrvoje Klobučar,
Đorđe Kukuljica, Anja Đurinović Rakočević…
Roman, pa tako i predstava, oživljava atmosferu i duh što vlada Zagrebom uoči početka Drugog svjetskog rata, scene se događaju u krčmama i kavanama, bračnim ložnicama i samačkim sobicama, na ulici, u vojnoj kasarni i stacionaru, presjek je to boemskog života novinara, glumaca, ljudi iz susjedstva, žena koje ih prate u njihovim životima – sve se događa u ozračju neke nelagode, iščekivanja ratnih strahota, u pijančevanju za kafanskim stolovima, a nad svima, gotovo za vrijeme trajanja cijele predstave, bdije jedno veliko oko, Veliki Brat nadzire naše živote, prošlost, sadašnjost, budućnost, to je taj mitski Polifem, jednooki kiklop, sin boga mora Posejdona i nimfe Toose, simbol i opomena bezumlja i horora rata, kaotičnog stanja u svijetu i strahom obuzetog čovjeka – pojedinca nespremnog da se toj kobi suprotstavi. Uz razgovor o Hamletu i o neupotrebljivosti dobrote u svijetu koji nastanjujemo, treći je to moćni simbol predstave „ Kiklop“ koja nosi nesigurnost i izlomljenost jednog vremena ne tako daleko izgubljenog u sjećanju, nesnalaženje u svijetu koji nije ništa mnogo drugačiji od onoga u kojem se nalazimo. Tri su temeljna ugaona kamena na kojima počiva predstava: neizbježni Eros, kao pribježište i utočište od surovosti i beznadnosti življenja, Thanatos, stalni, neumitni podsjetnik na našu ovozemaljsku prolaznost i zapravo vrlo malu važnost u općem ustroju svijeta, i Phobos, „…strah strašniji od smrti… u Kiklopiji, kojoj prijeti bezumni, totalni rat, sve je besmisao. Bezumno, bestijalno mumljanje fašizma nije zahtijevalo posebno istančan sluh… junaci Marinkovićevi izubijani su, puni modrica i ožiljaka, trauma emocionalnih, političkih i fizičkih, a jedino boštvo koje se nad njih nadnosi jest Timor, Phobos, Strah.“ (Ivo Frangeš, Croatica)
Saša Anočić, uz dramaturginju Petru Mrduljaš, nije se trebao previše dvoumiti kako pristupiti inscenaciji: nedvojbeno je da težište mora biti na fragmentarnoj dramaturgiji, dijaloge je već imao ispisane perom vrsnog dramatičara – preostalo je, međutim, ono ključno, problem svake dramatizacije, a pogotovo veće romaneskne cleine, a to je: što odabrati a što izostaviti? A nudi se zaista puno toga, Marinković je nesporno veliki pisac a „ Kiklop „ kultno mjesto hrvatskog romana – snovi i snoviđenja, misli i asocijacije, halucinacije, monolozi i dijalozi, solilokvij, ideje koje oblikuju svijet, ali i sudbine i živote svakog pojedinog aktera, surova stvarnost početka ratnog bezumlja u nekom neimenovanom gradu u provinciji, sukobi, tučnjave, svađe, portreti ključnih protagonista, nosilaca svega što se zbiva, raznolika mjesta u kojima se nalate, krčme, birtije, kasarne, ludnice, intima spavaćih soba i budoara, preljubi, ljubomore i zavodjenja, naposljetku onaj tako općeprisutni užas, nevidljiv a tako strašan, horor rata koji se pomalja na horizontu i kaos koji nosi sa sobom…A sve to sadržano samo u jednom kriku, vapaju Melkiora interniranog u ludnici: „ …ništa ja ne trebam. Kubni centimetar vode, prljave! Da živim kao mikrob, to je meni dovoljno…“ Zajedno sa njim zatočeni smo u spilji Polifema, kojeg je samo lukavi Odisej uspio nadmudriti, u očekivanju čuda koje će nas izbaviti. Diveći se Schopenhaueru, Jung je svojedobno zapisao: „ On je bio prvi koji je govorio o patnji svijeta koja nas koja nas očigledno i nasrtljivo okružuje, o zbrci, strasti, onom hrđavom… Konačno je postojao neko ko je imao hrabrosti da uvidi kako sa osnovom svijeta, na neki način, ne stoji baš najbolje. „ Briljantan Marinkovićev roman „ Kiklop „ i najuspjeliji trenuci istoimene predstave u režiji Saše Anočića i izvedbi GDK Gavella iz Zagreba tu često namjerno potisnutu istinu o iščašenosti svijeta u kojem živimo donose u punoj jasnoći.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković