Dubravka Zrnčić Kulenović: OVO JE PREDSTAVA O NAMA

Za portal i Bilten 36. Susreta pozorišta / kazališta u Brčkom govori Dubravka Zrnčić Kulenović, koja potpisuje režiju za predstavu „Majka ili sve lutke idu u raj“ Nedžme Čizmo u produkciji  sarajevskog Teatra Sartr, čiju postavku očekujemo drugog dana Susreta, 22.11.2019.godine.

S obzirom da mnogi Brčaci nisu imali prigodu pogledati ovu predstavu, pomalo neobičnog naziva, koliko tema drame korespondira sa sadašnjim vremenom, a koliko sa možda nekim budućim, koje tek treba doći?

Tematski, tekst Nedžme Čizmo nas vodi u otkrivanje odnosa unutar jedne porodice i ukazuje na Munchausenov sindrom, često prisutan, ali teško dijagnosticiran, sa snažnim emotivnim poremećajem. Osoba sa ovim sindromom izaziva ili glumi fizičke i psihičke tegobe zbog izazivanja pažnje, priznanja, moći i sućuti bilo u porodici ili u društvu. Koristeći se karakteristikama ovog oboljenja, autorica gradi svoje likove i prati sudbinu dvije sestre, sada već tridesetogodišnjakinje, koje, zbog majčinog zlostavljanja i izolacije od društva, žive gradeći svoj svijet od lutaka. Fragmentarno ispričana priča, kroz igru u kojoj se koriste elementi lutkarstva, pred glumice je postavila izuzetno složen glumački zadatak u razotkrivanju posljedica emotivne traume i traganju za oslobađanjem od torture i manipulacije. Nismo mogli, a da idejnost teksta ne sagledamo kao metaforu političkog stanja u društvu. Postavili smo pitanja sebi, a kroz predstavu pitamo i publiku: da li smo svjesni da smo uvučeni u paukovu mrežu manipulatora koji igraju sve grublje kako bi dokazali koliko su sposobni i moćni? Jesmo li svakodnevno izvrtanje istine, prijetnje, zastrašivanje, ucjene i provokacije, obezvređivanje drugog i drugačijeg, prihvatili kao stil svog života i kao najbolje i jedino rješenje? Do kada ćemo biti objekat manipulatora, a ne ličnost sa sopstvenom voljom? Do kada ćemo prihvatati biti žrtva manipulatora? Zar nam nije postalo jasno da oni nemaju drugog izbora već da nas i dalje drže uhvaćene u toj mreži, izazivajući strah i prijeteći nam?

Kako se kroz tekst susrećemo sa žrtvama zlostavljanja i manipuliranja, (a žrtve smo i svi mi!) ovo je i predstava o nama. Hoćemo li se kao žrtve (lutke kojima se manipulira) samo nadati putu u raj ili ćemo promijeniti svoj odnos prema poretku, svjesno mu se oduprijeti i prestati biti objekt manipulacije? Dakle, ovo je predstava koja se bavi današnjim vremenom, nama koji sve više prihvatamo biti invalidi sopstvenog življenja.

Ima li umjetničkog odstupanja od izvornog teksta?

Zanimljiv je put nastajanja ovog teksta. Nedžma je bila moja studentica i za završni ispit iz predmeta Umjetnost lutkarstva, na odsjeku Dramaturgija na ASU, napisala je prvu verziju ovog teksta. Kada je Sarajevski ratni teatar prihvatio da se tekst stavi na repertoar, proces rada je započeo sa istraživanjem o samom Munchausenovom sindromu, o različitim oblicima zlostavljanja i manipuliranja, pa tek onda, u zajedništvu sa svim autorima i učesnicima u predstavi, tekst se dorađivao, raspisivao ili kratio. Velika je prednost kada je autor teksta prisustan na probama i učestvuje u cijelom procesu rada, te svojim trenutnim intervencijama doprinosi progresu kreativnog rada i definira konačnu verziju svog teksta.

Na ovogodišnjem Festivalu bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra Zenica 2019., predstava „Majka ili sve lutke idu u raj“ je nagrađena za scenski pokret i glazbu! Kako je nastajalo scensko „rađanje“ s lutkama koje ćute, pričaju i živim bićima, ali i njihovim brigama, koje svi mi nosimo u sebi? 

Sarajevski ratni teatar je uvijek bio otvoren za saradnju sa mladim autorima, te odabirom ovog teksta koji pretendira igru sa lutkama, još više potvrđuje nakanu ovog teatra da svoj umjetnički vitalitet ostvaruje i kroz istraživačke projekte, bez obzira koliko takva nakana može biti riskantna. No, ako predstava još bude selekcionirana za dva prestižna bosanskohercegovačka festivala, ovakav hrabri repertoarski potez dobija svoju umjetničku potvrdu. Predstava „Majka ili sve lutke idu u raj“ nije tipična za bh teatar danas, a prisustvo lutaka znači i upotrebu još jednog izražajnog sredstva za glumca, uspostavlja drugačiji scenski jezik koji se tokom igre pretvara u jezik metafora i diktira stilizaciju svih elemenata predstave.

S kojim ste se poteškoćama susretali dok ste režirali komad, a s obzirom na težinu priče?

Proces rada na predstavi je bio duži no što je to uobičajeno u našim teatrima i odvijao se u fazama. Bez obzira na sva traženja i propitivanja materijala, od početka sam vjerovala da je priča (koja se temelji na istinitoj sudbini dvije sestre!) snažna i da je, dramaturška struktura kojom je ispričana, čvrsto uporište koje nam je svima omogućilo da se slobodno upustimo u istraživanje emocija kao posljedice zlostavljanja i manipulacije, te da kroz igru propitamo i svoju osjećajnost i otkrijemo svoje zablude.

Pisac kroz ideju uvijek kaže ono što želi, a što nam Nedžmin tekst „Majka ili sve lutke idu u raj“ poručuje?

Kako je Munchausenov sindrom jedan složeniji oblik manipulacije, autorica Čizmo ga je iskoristila da bi kroz odnos dvije sestre koje su žrtve majčinog zlostavljanja, razotkrila namjere i sredstava kojim se služi onaj koji manipulira i ukazala na fizičke i psihičke posljedice žrtava manipulacije. Dakle, ideja autorice teksta je da razotkrije sve mehanizme manipulacije koja se temelji na izvrtanju činjenica, lažnim interpetacijama i baratanju krivim podacima, redizajniranju stvarnosti, a postiže se potkupljivanjem, utjerivanjem straha, ucjenama, najčešće emotivnim, izazivanjem osjećanja krivice i manje vrijednosti, vrijeđanjem, provociranjem, uslovljavanjima i prijetnjama, prebacivanjem odgovornosti na drugog, pa čak i torturom i agresijom.

Kakva iskustva nosite iz Brčkog?

Uh! U Brčko dolazim od 1979 godine! Svaki dolazak je prisjećanje na mnoge stvaraoce, kolege i Brčake … na druženja nakon predstave do kasno u noć, na susrete sa ljudima kojim sam se uvijek unaprijed radovala, na tremi koju sam osjećala zbog publike vrlo istančanog ukusa, na neko drugo, prošlo, vrijeme …, ali i potrebu da svakim dolaskom potvrdim sebi, mojoj struci i Gradu kako su Susreti važan festival za razvoj kulture i umjetnosti teatra, kako nam taj kontinuitet održavanja Susreta, iz godine u godinu, sve više treba kako bismo se oduprli agoniji nestajanja.

Piše: Ivana Pirić