Susret sa glumicom Svetlanom Bojković

Ljubav, predanost i radoznalost prema poslu koji volimo vjerni su pokazatelji da profesija i rad ne umaraju niti to zapravo mogu. Usporedi li se ljubav Svetlane Bojković prema teatru i filmu, daske koje život znače ipak ostaju njena prva i najveća ljubav jer je izravan kontakt između glumca i publike, posredstvom teksta nezamjenjiv doživljaj kakav samo glumac može doživjeti. Sve ovo smo mogli čuti sinoć u susretu Svetlane Bojković i Brčaka.

Uz moderatorsku palicu Danijele Regoje, prof. dr. Srđan Vukadinović predstavio je glumičin stvaralački rad kroz publikaciju „Svetlana Bojković –  Diva na sceni i van nje“.

„Svetlana Bojković je višestruko nagrađivana glumačka diva, i više od glumice, ona je ličnost koja plijeni, njene predstave se modeluju prema njenom liku, jer glumačku energiju usmjerava u uspjeh predstave“, kaže Vukadinović,  naglašavajući da je je njena profesionalnost u ravni s uvjerljivim likovima koje igra.

Mi smo je pitali što joj je obilježilo karijeru, na što nam je odgovorila jednom riječju – ljubav. „Obeležila je i moja prednost prema glumi, i to što se nisam umorila, i sto sam radoznala u pregledanju ovog nepreglednog polja“, ističe glumica, prisjećajući se mnogih odigranih teatarskih uloga (Jovanke u predstavi „Pučina“ ili Madam San Žen u istoimenom komadu) kao i uloge u filmu „Film Pas koji je volio vozove“

U razgovoru s posjetiteljima glumica je naglasila i to da su joj filmske uloge pomogle u stjecanju popularnsoti, ali da ipak više voli tetar. „Kad snimate imate komunikaciju s kamermanom, ali to nije publika u teataru gde vodite priču i gde se dešava razmena energije između vas i žive publike“, kaže glumica podsjećajući nas da joj roditelji nisu bili oduševljeni izborom profesije, ali da su na kraju to ipak prihvatili.

S obzirom da je i njena kećerka Katarina Žutić krenula majčinim stopama, Bojkovićeva kaže da joj je od prvog dana bila podrška, ali da je mnoga njena igranja na početku doživljavala s tremom koja je vremenom jenjavala.

Glumica se prilikom druženja dotakla pitanja uloga navodeći da se često plašila određenih uloga, ali da su one na kraju znale biti najbolje: „Za glumačko iskustvo potrebno je vreme. Nisam stizala da poželim neku ulogu, one su stizale do mene. Mladi glumci nisu vraćali uloge, jer se zanat morao peći“.

Što još reći za ovu divu, osim da je ostvarena kao glumica, žena čija se teatarska afirmacija uloga vezala za velika ženska imena slavenskih krugova. Mi joj kao glumici vjerujemo, jer ona ne kamuflira  poistovjećenost s likom, nego postaje lik i kao takva ostaje među gledateljima upamćena. Mi joj vjerujemo,  a da je ne pitamo previše, s dubokom naklonošću prema njenom daru.

Piše: Ivana Pirić

Foto: Dejan Đurković