Razgovor sa glumicom Natašom Perić

U predstavi „Naši dani“ glumica Nataša Perić utjelovila je lik Dragane Matić, samohrane majke petogodišnjeg sina i diplomirane profesorice srpskog jezika i književnosti koja u traganju za poslom lektora u jednom kazalištu, zbog skorojevića, ne može dobiti posao jer je on unaprijed dogovoren za drugoga. Kao i većina mladih iz BiH i ova žena je u borbi za egzistencijom primorna ići u inozemstvo …

Zajedno s kolegom Danilom Kerkezom iznijeli ste jednu od naslovnih uloga  toliko uvjerljivo da je svaki komentar suvišan. Zbilja oko nas i na sceni bila je uparena, bez greške. Je li Vam bilo teško crpiti inspiraciju iz okruženja nama svima jasno kakvom?

Ovako je u Banja Luci, a vjerujem da je ista situacija i kod vas, kao i u drugim gradovima u BiH. Priču koju smo ispričali nam je bliska, te sam na taj način, u našem društvu i tražila inspiraciju.

Kada ste prvi put pročitali tekst Željka Stjepanovića, što ste mislili o Dragani Matić, ženi koju ćete igrati?

Razmišljala sam o njoj tako što sam znala da je ona sigurna u svoje znanje sa fakultetom koji je završila, ali o njoj kao samohranoj majci, tu je bilo lomljenja. Pitala sam se šta je to na što bi ona pristala za novac. Šta je ono na što bismo mi pristali, a da nije sramota. Smatram da ništa nije sramota raditi, kao što nije sramota biti kafe kuharica, ali s njenim znanjem raditi kao kafe kuharica, to opet pogađa čovjeka. Njen odnos sa djetetom u predstavi mi je blizak jer igram sa svojim sinom Nikolom, a što za mene predstavlja jednu veliku odgovornost, pošto je ovo njemu prvi put  da se susreće s glumom.

Ostati ili otići?! Pođimo od kazališta, gdje čak i u njemu uloge često ne dobivaju talentirani glumci,  pa do ostalih institucija. Što biste vi kao majka uradili da ste na Draganinom mjestu?

Razmišljala sam dugo  o tome. Ja kao Nataša, a ne kao lik, ulazila sam u dileme šta ako bih imala priliku da odem u inostranstvo i radim nešto što nije u vezi s mojom strukom, a da pri tome ne razmišljam o tome da li će moje dijete sutra imati egzistencijalne uslove za život. Nisam sigurna da bih otišla, jer imam posao ovdje, odnosno imam sreću da radim posao koji volim. Ali pitam se da li bi to tako bilo da nemam posao.

U predstavi igra šesnaest glumaca. Kako je raditi s velikim ansamblom  i koliko ste svi zapravo svojim prijedlozima mogli prići autoru i redatelju?

Vrlo otvoreno. Željko Stjepanović je član Narodnog pozorišta RS i naš kolega. Mnogo nam je pomogao jer imati  živog pisca u toku procesa stvaranja drame puno znači.  Iako je tekst jasan, Željkove zamisli su  bile odraz ovog što imamo. Reditelj je takođe bio otvoren za rad sa glumcima. Svi su se u ekipi davali jedni drugim.


Iz životopisa: Nataša Perić završila je glumu na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci u klasi prof. Željka Mitrovića. Publika ju je mogla upoznati kroz predstave na sceni Studentskog pozorišta Banja Luka, Gradskog pozorišta Jazavac i Narodnog pozorišta RS-a gdje je trenutno angažirana. Igrala je u predstavama rađenim po djelima velikih pisaca poput Pitera Handkea, Petra Kočića, Branka Ćopića, Branislava Nušića, Dušana Kovačevića i drugih. Između ostalih, dobitnica je nagrade za najboljeg mladog glumca na 32. Susretima pozorišta BiH u Brčkom. Riječ je o predstavi „Urnebesna tragedija“, nastaloj po djelu Dušana Kovačevića i u režiji Milice Kralj. Nagradu je dobila za igranje – dječaka Nevena.


Razgovarala: Ivana Pirić

Foto: Dejan Đurković