Narodno pozorište Republike Srpske (Banja Luka) pretposljednji je predstavnik bosanskohercegovačkog teatra na XXXV Susretima kazališta/pozorišta u Brčkom. Za nastup je odabran tekst čovjeka iz vlastite kuće – Željko Stjepanović, glumac po vokaciji, naime i piše, u tradiciji sočne, pitke i žive, u suvremenost uronjene komedije, koja se ne libi, povremeno, zaigrati i na kartu oštre satire i gorkog sarkazma. Komad se zove „Naši dani“, režiju potpisuje Jug Radivojević, i on i autor neskriveno se oslanjaju na istoimenu, kultnu poemu Vladislava Petkovića Disa iz prošlog stoljeća, njeni stihovi: „Razvilo se crno vreme opadanja / nabujao šljam i razvrat i poroci / Podigo se truli zadah propadanja / umrli su svi heroji i proroci …/ Progledale sve jazbine i kanali / na visoko popeli se sutereni / Svi podmukli, svi prokleti i svi mali / Postali su naši suvereni …“ ništa ne gube na snazi i moći, opisuju današnje vrijeme kao da su baš danas napisani.
U programskoj knjižici predstave Rade Simović će zapisati: „U arhetipskoj anticipaciji Disove pjesme „Naši dani“ i njenoj otvorenoj citatnosti u naslovu komada, Stjepanović, na najbolji mogući način, arhivira Kočića i rehabilituje Nušića, sa neminovnih salvama smijeha i jednom suzom. „A autor dodaje: „Moja je želja bila da sve te likove iz jazbina i kanala izvučem na scenu, da ih osvijetlim, da ih bolje vidimo, da ih upoznamo, da vidimo pod svjetlima reflektora kako bujaju taj šljam, razvrat i poroci, kako se na visoko penju sutereni i postaju naši suvereni. Da nemoralu dam oblik, da mu dam ime i prezime.“
Stjepanović dogadjanje smješta u pozorište, sredinu koju najbolje pozna i osjeća, ta tolike godine glumac je u matičnom ansamblu, bio je i upravnik i umjetnički direktor banjalučkog teatra, zna kako kazalište diše, poznaje njegove tajne i kada se spusti zavjesa i kada je pod punim svjetlima reflektora. Scenom dominira prostor ispunjen blatom, u tom kalu, stvarno i metaforički, sve se odvija, kroz njega svi moraju proći, ugaziti u njega. Gotovo sva lica – izuzetak su samo dvoje, djevojka koja unatoč sjajnim kvalifikacijama i naobrazbi ne može dobiti posao i mladić ogorčen na opću, posebno političku situaciju u zemlji, oni će komad i završiti, gotovo lirski i van ovoga svijeta kome po vlastitim osobinama niti ne pripadaju – nose trag tog blata, ne mogu ga se osloboditi, u njemu se osjećaju prirodno i ugodno. Sve sfere društvenog, kulturnog, obrazovnog a napose političkog života uvaljane su takodjer u to blato, nigdje se ništa ne može postići bez korupcije, veza, medjusobnih laži, namještanja, svuda se traži novac o kome ovisi ostvarenje vlastitog sna – moć „plavih kuverti „ je gotovo vrhunaravna, bez mita se ništa ne postiže i nikuda ne stiže.
Predstava se igra brzo, gotovo furiozno, sva je u izmjeni replika koje sustižu jedna drugu, naravno da nije teško pronaći Nušića, kao velikog uzora, no Stjepanović preuzima samo duh i strukturu velikog komediografa, neki obrati i način kako se rješava dramska situacija mogu takodjer podsjetiti na njega, no srž dramskog narativa je njegov vlastiti, ono kako sagledava svijet u kojem živi i kako ga slika na pozornici pripada samo njemu. Nitko tu nije nevin – direktor pozorišta koji je stigao sa funkcije direktora Gradskog groblja i sprema se na funkciju ministra kulture kupuje diplomu i magisterij kao i svatko drugi, igra ga vrlo uvjerljivo i precizno Ljubiša Savanović, njegova najbliža suradnica Koviljka, rola Miljke Brdjanin, prodaje male tajne teatra i tako preživljava, glavni glumac, Vojo Karizma, švaler i smutljivac, u dugovima do guše, uloga Željka Erkića, ministar kulture u ostavci, političar bez skrupula i časti, donosi ga Goran Jokić, ali i svi oko njih, sve do epizodista, u tom su vrzinom kolu gdje znanje i sposobnost ne znače ništa a novac može učiniti sve.
U završnoj sceni svi su protagonisti na pozornici, sjede i gledaju u publiku – oni su zrcalo naših života, kroz njih Stjepanović i Radivojević progovaraju i o nama, bez nas takvo društvo i ti „Naši dani“ ne bi bili mogući.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković