Bićanićev osvrt na predstavu “Ničiji sin”

Marko Misirača, (1985.) nije nepoznato ime na brčanskom festivalu – njegove predstave igrane su ovdje više puta, za neke je i nagrađivan, a peto veče XXXV Susreta pozorišta/kazališta odigran je komad „Ničiji sin“ hrvatskog dramatičara Mate Matišića /1965./ u njegovoj režiji i produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. Praizvedbu je djelo doživjelo 2006-te u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Vinka Brešana, doživjelo je i filmsku ekranizaciju, a dio je Matišićeve dramske „Posmrtne trilogije“ koju čine „Sinovi umiru prvi“, istoimenu predstavu vidjeli smo također u Brčkom u režiji Misirače i izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske /Banja Luka/ prije dvije godine, te „Žena bez tijela“. U beogradskoj predstavi Misirača se vraća Matišiću, dramaturg mu je njegov stalni suradnik, Ivan Velisavljević, scenogfiju potpisuje Boris Maksimović, kostimografkinja je Tatjana Radišić a kompozitor Branislav Pipović. Glumački ansambl predvode Miodrag Krivokapić, u ulozi oca, glave obitelji, Izidora i Vladan Milić u roli njegova sina, umirovljenika, invalida u kolicima, hrvatskog branitelja Ivana, uz njih predstavu nose Ivanova majka, Ana, igra je Danica Ristovski i bivši zatvorski čuvar Simo, otjelovljuje ga Aleksandar Alač i nekadašnja Ivanova supruga Tonka, donosi je Milena Predić.

„Komad „Ničiji sin“ otvara nam se u ibzenovsko – strindbergovskom duhu kao drama o disfunkcionalnoj porodici i njenom članu, nosiocu postratne traume. Međutim, nakon pinterovskog početka („komedija pretnji“), uviđamo brzo da će to zapravo biti priča o tajni i otkrivanju istine. Usled otkrivanja tajni i saopštavanja istina svakog od članova porodice, doći će do drmanja identiteta, a ovim nesrećnicima je uspostavljeni identitet jedino što im je preostalo,  pa će urušavanja toga biti zapravo i urušavanje njih samih. I tu kreće borba za goli opstanak! „, sažeto uokviruje temu komada sam Misirača. A njegov dramaturg, Velisavljević dopunjava: „Jedna gradjanska porodica je u svojoj kući, a jedan leš je u podrumu. Treba imati na umu tu dramsku situaciju u „Ničijem sinu“ Mate Matišića pre nego što se ode u političko tumačenje komada – zbog toga što je Matišićev komad od površinskog političkog sloja dosta univerzalnija i jezivija priča o sistemu porodičnih laži.“

No problem je kod Matišića, a u tome i leži veličina tog dramatičara, što je vrlo teško razlučiti i odvojiti jedno od drugoga, to političko i ideološko neodvojivo je od intimnog, obiteljskog, taj pomno čuvani sustav tajni, skrivenih istina i laži duboko je uronjen u svaki od ispisanih likova, Matišićev dramski rukopis i nerv o svakome će reći puno više nego se to na prvi pogled čini i opaža: njegovi junaci ili antijunaci, tragični koliko i komični, zbunjeni, smušeni ali i odlučni da ono što namjeravaju dosljedno sprovedu u djelo, bez obzira na cijenu tog poduhvata ili žrtve koje su pritom neminovne, uvijek su jedan korak pred nama, uvijek u rukavu imaju neki adut kojim će nas prestraviti, iznenaditi, matirati. On se, a u tomu ga Misirača vrlo istančano slijedi i pokriva, suvereno kreće kroz žanrove i stilove pozorišne drame: čas je to klasična građanska drama koja opasno prijeti da sklizne u melodramu, ali joj se to nikada ne događa, čas crnohumorna groteska, iščašena farsa, korsite se elementi vodvilja i intrigantne farse, atmosfera će se dovesti do usijanja kao u nekom napetom trileru, da bi sve završilo vrlo tragično, ne bez sjenke teatra apsurda koji postupno obavija komad. Redatelj to itekako shvaća i majstorski inscenira, Matišić u njegovom čitanju dolazi do izražaja u punom svjetlu, još kada ga u tom ključu pročitaju i glumci predstava mora uspjeti.

Sjajna je scena kada na prosceniju mlada majka Tonka i njen sin pjevaju song „Una canzone non cantabile“ – „Jedna pjesma nepjevljiva“, a u pozadini scene druga majka, starija, vuče leš svog nekadašnjeg ljubavnika i mučitelja kako bi ga sakrila nakon što su ga ona i njen sin, invalid Ivan, ubili. Sve je u njoj rečeno – i tajne koju u sebi i oko sebe nose svima nama tako dragi „kosturi u ormaru“ zbog kojih čitav život patimo i skrivamo naše pravo lice, i maske koje nam, ipak, kad- tad mora netko skinutu sa lica i rakrinkati nas, i društvo koje tolerira takav život i nas u njemu – Matišić je veliki dramski pisac, odgojen u tradiciji jednog Kovačevića ili Brešana ili Sterije ali sa vlastitim pečatom i stilom, u kojem su karte pomno promiješane, a dijele ih dva moćna igrača: Život ali i Smrt.

Piše: Mladen  Bićanić

Foto: Dejan Đurković