Predstavu bez teksta, pored glumaca, dočarala je i muzika. Irena Popović Dragović komponovala je i izvodila muziku za predstavu ‘Kad bi Sombor bio Holivud’. Sa bogatom karijerom i mnoštvom predstava iza sebe, Irena ipak kaže da postoji doza napetosti zbog odgovornosti koju ima prema publici i glumcima.
Muzika je ključni dio ove predstave, ona koja diriguje raspoloženje, emociju, osjećaj tokom predstave, u kojoj nema riječi. Da li je to bio veliki izazov za Vas?
Često se dešava da nakon ove predstave kažu da je muzika ključ, ali ono što poslije dugo godina koliko sam u ovom poslu, a ovo mi je 120. predstava, shvatila sam jednu stvar, a to je da JE demistifikacija moje uloge je ovdje ključna. Ovo nije koncert zato što je kompaktno i zato što je muzika slagana u interakciji sa glumcima. Neupitno je to da je muzika značajna, zato što je riječ oduzeta, ali ja dok sviram, ja čujem šta se dešava na sceni. Mislim da smo mi svi u ovom projektu mali šrafovi. Iako muzika dominira i nema pauze, ne osjećam se superiorno u odnosu na njih, nekako se osjećam samo jako odgovorno i meni je ovo neka vrsta artističkog stresa koji imam zato što znam da ne smijem da stanem. Znam da od moje energije zavisi kako će ići predstava, kako će oni igrati. Ti naši pogledi tokom predstave su meni prosto injekcija koji dobijam, jer nemamo suflera, nemamo sve ono što imaju normalne predstave.
Koliko je teško bilo uspostaviti to povjerenje između glumaca i Vas?
Već dugo sarađujem sa ovim ansamblom i dugo sam u ovom poslu pa postoji to neko prećutno povjerenje kad radim muziku za predstavu. Prosto, postoji vjerovanje u moj neki poetsko – estetski ukus i u to da ću ja sve to što budemo radili i stvarali prilagoditi prvenstveno njima. Zato i kažem da ovo nije koncert i ne volim kad se kaže da je sve u predstavi muzika jer nije, to je jedan predivan spoj nijeme umjetnosti koja govori mnogo više od teksta. Tako da je sa te strane, ta naša interakcija bila nekako normalna, a puno smo i radili na tome, sve smo prilagođavali i nismo imali nikakvih problema, zato što smo radili za kolektiv, a ne da moje ili tvoje bude bolje.
Kako publika doživljava ovu predstavu?
Mi smo izveli do sada negdje oko tridesetak predstava i ljudi obično ili reaguju burno između scena, aplaudiraju ili nemate nikakvu reakciju i na kraju taj aplauz djeluje kao da su i oni jedva dočekali da puste glas. Ova predstava ima u sebi jednu čistotu, koju moderne predstave nemaju, jer je strašno estetski čista. Mislim da je poruka univerzalna, negdje vi tog čovjeka u predstavi počnete da volite. To može da bude bilo koji čovjek iz mog grada ili iz vašeg, to je prosto taj mali čovjek koji donosi velike stvari u mali grad. Mislim da ova predstava komunicira na više nivoa i gdje god je igramo reakcije su divne i ljudi je jako intimno shvataju. Poslije svakog izvođenja se desi jedan emotivni vulkan na sceni kad na kraju predstave glumci puste glasove. Kao kad vam neko ne da da govorite, pa progovorite poslije određenog vremena. To nije ni normalan zvuk ni normalna pjesma, ona je kao neki vapaj. Vapaj za prošlim vremenima, za nekom dobrom umjetnošću, za nekom čistotom i zato je nekako veliko. Jer kad vam se oduzme riječ kao komunikacija, prvo vam je čudno, a onda na kraju prihvatite tu igru i publika krene da usvaja ko tu šta diriguje, kakvi su odnosi i onda kada se desi taj zvuk i ta pjesma, glumci na sceni plaču, plače i publika, zato što je to negdje kao neki prvi zvuk, kao neko rođenje.
Koliko je teško i odgovorno bilo komponovati nešto što će pratiti radnju predstave i doprinijeti njenom boljem razumijevanju?
Jako puno radim i u Srbiji i regionu. U svim predstavama koje radim je jako bitna muzika, ima i dramaturšku funkciju i tu emotivnu. Jeste neko sredstvo komunikacije, ali svi su ovdje u sadejstvo i jedinstvo i time je ta ljepota velika, bez glumaca nema mene, bez mene isto nema njih, tako da smo nekako u nekoj simbiozi, što je rijetko.
Rekli ste da ste osjećali adrenalin, ali i umjetnički stres jer ne smijete stati dok svirate. Da li je to naporno?
Koncerti traju isto ovako oko sat i po, ali vi u koncertima imate pauze, ovdje je nemate. Ovdje je moja odgovornost na tome da ja moram da pratim svjetlo, moram da ispratim kad glumci ulaze i kad izlaze sa scene, moram da počnem određenu frazu, ne smijem da napravim niti jedan pogrešan tempo, a i ja sam pod stresom, tako da je to jedna velika koncentracija, ali i iskustvo, i znam da su oni u miru ako sam i ja u miru i onda to teče. Do sada nismo imali problema.
Razgovarala: Dejana Krstić
Foto: Dejan Đurković