Goran Damjanac: Ovaj festival je svetionik na pozorišnoj mapi BiH

Goran Damjanac, reditelj predstave “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”

Nakon što je prije osam godina Vaša predstava „Osipate se polako, Vaša visosti“, koju ste radili u produkciji SARTR-a iz Sarajeva, proglašena apsolutnim pobjednikom brčanskih Susreta pozorišta, ove godine vraćate se u takmičarski program jednom istorijskom dramom. Ovog puta sarađivali ste sa ansamblom Narodnog pozorišta Tuzla. Na scenu ste postavili tekst “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” Derviša Sušića, na kojem je kao dramaturg radio Kemal Bašić.Kako je došlo do izbora ovog teksta, kojim se praktično Sušić nakon tri decenije vratio na scenu pozorišta, za koje je cijeli svoj radni vijek pisao?

Inicijativa i sama ideja došli su upravo od dramaturga Kemala Bašića sa kojim već duže vrijeme razgovaram o tome kako bi bilo dobro da nešto radimo zajedno u Tuzli. S obzirom da se promjenom uprave u Narodnom pozorištu Tuzla stvorila pozitivna atmosfera, a samim tim i podrška da se ta naša želja i realizuje. Oni su sa toliko pozitivnog elana prihvatili Kemalovu ideju da to bude baš ovaj tekst, shvatajući važnost da se Derviš Sušić postavlja upravo u Tuzli i to u pozorištu, kako ste rekli, za koje je radio, u kojem je bio zaposlen kao kućni pisac dugo vremena, a s druge strane  bio je i direktor biblioteke u tom gradu. A znamo da je Dervis Sušić govorio da su Tuzla i njegova spisateljska biografija isprepleteni toliko da više „ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen – Književno – u Tuzli u to sam siguran“. E upravo zato je nama bilo važno da radimo ovaj komad u Tuzli. To je shvatila i nova uprava Narodnog pozorišta i tako smo krenuli u taj proces. Tako su se i oni nakon dužeg vremena uhvatili u koštac sa jednim ovako ozbiljnim projektom, koji su sproveli, po mom mišljenju, maksimalno uspješno, bar što se tiče njihove strane. A opet, nadam se, da smo Kemal, ostali saradnici i ja na neki način doprinjeli tome i opravdali njihovo povjerenje.

“Posljednja ljubav Hasana Kaimije” je istorijska drama, koja se bavi društveno-političkim stanjem u Sarajevu neposredno prije čuvene bune koja se desila krajem 17. vijeka. I u ovoj dramatizaciji u centru dramske radnje je praćenje života poznatog  sarajevskog šejha Hasana Kaimije. Kako ste ga vi vidjeli, kao metaforu BiH ili?

Jedna od dominantnih tema kod Derviša Sušića je pobuna. Ova drama je i  nastala po jednoj pripovjetci koja je uvrštena u njegovu zbirku pripovjedaka „Pobune“ i zbog toga je ova priča aktuelna i danas, jer to je jedna tema koja se provlači kroz našu svakodnevicu, to je naša realnost. Vidimo da se konstantno različite grupe ljudi bune zbog različitih stvari. Derviš Sušić je vrlo vješto znao da opiše bosanskog čovjeka i u tom smislu su analogije vrlo jasne, vrlo eksplicitne, nisu upakovane i mi smo ih kao takve i tretirali. Zbog svega toga mislim da publici ova predstava može biti zanimljiva, a opet mi smo pokušali da Derviša Sušića pročitamo na malo drugačiji način. Mi smo njega, naime, posmatrali kao nekog čovjeka koji je bio vrlo duhovit.

Šta je nama Hasan Kaimija danas?

Ne postoji danas neko ko bi bio kao Hasan Kaimija. I mi smo tako i čitali Kaimiju, kao jednu ljudsku dimenziju koju treba svako u sebi da prepozna, ali tako da ovaj svijet posmatra i sa tog aspekta, dakle, sa aspekta jednog svestranog čovjeka gladnog života, i s druge strane – jednog iskrenog pobunjenika.

Tekst Derviša Sušića karakteriše i ironijska nota, koja je vrlo aktuelna i danas, kazali ste u jednoj od izjava povodom premijere ove predstave. Na šta ste konkretno mislili?

Tu sam mislio na dvije stvari. Iako karakterističan i prepoznat, prije svega, kao prozni pisac, Derviš Sušić ima jedan veliki kvalitet i kao dramski pisac, koji se ogleda u tome da taj princip ironije koristi maksimalno. I to je jako prisutno i u ovoj njegovoj drami, gdje doslovno svaki lik doživljava neku promjenu. Taj krug dramske kauzalnosti je zatvoren. I u tom smislu i Kaimija, kao jedan pobunjenik, nije osuđen na smrt, nego na izgnanstvo u jednu kasabu, tadašnji Zvornik. I u tom smislu je taj ironijski princip zadovoljen. To je jedna stvar, a druga je da je Derviš Sušić bio jedan vrlo duhovit čovjek. On je sudbine svojih likova doživljavao ironijski, a isto tako posmatrao i stvarnosti. I tako je on to i opisao. Za razliku od nekih drugih pisaca, recimo Andrića, koji vrlo ozbiljno tretira određeni toponim, secira ga gotovo do naučnosti, Derviš Sušić je kao pisac dosta „raspojasan“. On govori kroz svoje likove. Dok Ivo Andrić, negdje iz ptičije perspektive piše, Derviš Sušić namjerno ide u žablju perspektivu i onda iz očiju običnih ljudi plaasira nam svoj pogled na Bosnu i Hercegovinu. I u tom smislu je ta ironija, koja je jedna i mentalitetska crta ovih naših naroda, vrlo prisutna u njegovom djelu.

U ovom komadu uspješno ste spojili stariju glumačku generaciju, ali i one koji tek namjeravaju krenuti tim putem. Predstavu karakteriše i originalna muzika, raskošna kostimografija … Šta možete reći o tom kompletnom autorskom timu?

Prije svega moram da kažem da je sve vrijeme procesa vladala nevjerovatno pozitivna atmosfera. Svi saradnici su radili na ovoj predstavi sa mnogo entuzijazma i energije. I zbog toga je bilo lako raditi u takvoj atmosferi. Što se tiče samog glumačkog ansambla, tu je zaista došlo do jedne predivne saradnje između ansambla Narodnog pozorišta Tuzla i gostujućih glumaca. Tako smo prvi put imali Damira Mahmutovića na ovoj sceni i to u glavnoj ulozi. Tu je i nekoliko studenata, nekoliko završenih studenata tuzlanske Akademije dramskih umjetnosti, a i ostali saradnici za kostimografiju, scenografiju, muziku, takođe su svi iz Tuzle. Radili smo u skromnim uslovima, ali pune duše i ja zaista imam samo riječi hvale za sve njih. Nosim predivne utiske iz Tuzle i nadam se i nekoj budućoj saradnji.

Gorane, sve češće reditelji „posežu“ za klasicima, provjerenim autorima. Zašto? Manje je kvalitetnih savremenih tekstova ili je sa klasikom uspjeh zagarantovan?

Ja sam uvijek u svojoj rediteljskoj karijeri tragao za izazovima, bilo da sam radio sa djecom i za djecu, u muzičkom pozorištu ili u žanrovski različitim okvirima. Tako sam sada u nekoj svojoj ličnoj, kreativnoj fazi kada me interesuju klasici. Nemam ništa protiv savremenih tekstova, iako mislim da generalno savremeni tekstovi i savremeni pisci, bi možda trebali više vremena posvetiti pozorištu.  Jednostavno, savremeni pisci bi trebali više vremena provoditi u pozorištu.

Mislite kao u vrijeme kada su pozorišta imala „kućne“ pisce? Danas je to rijetkost, gotovo da ne postoji, bar koliko znam u BiH?

Naravno. Svako pozorište bi trebalo da ima svoje „kućne“ pisce i da oni provode više vremena u teatarima. Naravno, treba naći način, model, da se ti pisci i stimulišu da rade za pozorište. Da li kroz manje projekte na malim scenima, da li kroz javna čitanja… u svakom slučaju treba afirmisati savremene tekstove, a onda napraviti selekciju. Mora se planski raditi na tome. Naročito nacionalne pozorišne kuće bi trebale imati neke konkurse, ali i u repertoarskim politikama naći mjesto za savremene i domaće pisce. Sve bi to doprinjelo stvaranju novih generacija dramskih pisaca.

Vi ste godinama dio organizacije Susreta pozorišta u Brčkom. Iz te, ali i pozicije režisera, u čemu je najveći značaj ovog festivala?

Mislim da je najveći značaj ovog festivala u tome što se afirmišu domaći autori. U ovom slučaju su to južnoslovenski pisci. Selekcija podrazumijeva učešće domaćih, ali i regionalnih pozorišnih kuća, što je sjajno, jer pruža mogućnost poređenja. Možemo vidjeti gdje smo mi u odnosu na region. Druga stvar je što ovaj festival ima i značajan novčani nagradni fond, a to itekako stimuliše naše teatare da na repertoare stavljaju domaće autore, jer u ovim kriznim vremenima za kulturu, a pozorište naročito, ta sredstva dobro dođu i vrijedi se za njih boriti. I treća značajna stvar je što ovaj festival, pored takmičarskog karaktera, ima i druge djelatnosti. Dovodi dječije predstave, ima izdavačku djelatnost, ima prateći program koji je od neprocjenjive važnosti za pozorišne kritičare, teatrologe, dramaturge… Tako da je ovaj festival postao jedna nezaobilazna institucija. On je, kako bih rekao, stub i jedan svetionik na pozorišnoj mapi Bosne i Hercegovine.

Posljednjih godina više ste posvećeni pedagoškom radu. Radite na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a čini mi se manje režirate. Je li to Vaša odluka ili mlad reditelj u ovoj zemlji nema mnogo prilika da radi?

Kada sam se zaposlio, kako bih prošao kroz pedagoški sistem na Akademiji, morao sam više da se posvetim tome. Međutim, potpuno ste u pravu kada je riječ o mladim rediteljima. Oni, naime, u ovoj zemlji nemaju mnogo prilika za rad. Prednost imaju neki gostujući reditelji, neka provjerena imena iz regiona. Ja to, s jedne strane podržavam. Trebaju nam i takvi ljudi, ali isto tako, treba dati priliku i mladim ljudima. Mladim rediteljima, dramskim piscima, glumcima. Pa mi moramo odnjegovati svoj kadar, koji će imati svoju, autentičnu estetiku. Moramo misliti i na to. Kome ćemo sutra ostaviti naše teatre? Mislim da se, konkretno u Banjaluci, stvari mijenjaju. Došlo je do nekih selektivnih promjena i ja bih rekao da stvari krenuću na bolje, pa vidjećemo kako će to biti i da li će se i u drugim sredinama nešto promijeniti. Ali mislim da generalno mladi reditelji imaju jako malo prostora da se izgrade kao imena i da se pokažu, ali nadam da će se to promijeniti.

Rekoh da radite kao asistent na dramskom odsjeku Akademije umetnosti Univerziteta u Banjaluci. Čemu učite svoje studente? Šta je najvažnije da bi neko bio dobar reditelj, glumac?

Mislim da je najvažnije da oni shvate da je pozorište jedna specifična institucija koja gaji specifične međuljudske odnose. Ja volim da kažem da je ona negdje na pola puta do religijske institucije i da u tom smislu treba da shvate da su prije svega međuljudski odnosi u pozorištu bitniji i da je suština pozorišta ustvari taj međusobni ljudski kontakt, kako između samih saradnika, pozorišnih ljudi, tako, na kraju krajeva, i svih njih sa publikom. Zato od onoga što ih mi učimo u zanatskom smislu, oni treba da se izgrađuju kao ličnosti. Naročito je tu važna uloga reditelja, pošto je njegova pozicija specifična,  jer je on na neki način i vođa tog cijelog projekta.

Razgovarala: Danijela Regoje

Foto: Dejan Đurković