Iz ugla Mladena Bićanića: Demoni, vištice, ljubav i mnogo tuge na „Ravnoj ploči„

„Svit je okrutan, a meni je najviše tribalo ljubavi. Neko ko će me razumit. Neko koga ću volit i branit prid drugima i kad je u krivu. Neko zeru bogat i zeru lip. Da mogu šnjim živit do kraja života..“ Uvodne su to rečenice prvog od dva monologa što ih ispovijeda Delfa, travarica, nevjesta – žrtva i majka – krvnica, a prije svega žena na samrti, glavna junakinja novog kazališnog komada „ Ravna ploča „ dramaturga, redatelja ali prije svega dramskog pisca vrlo istančanog i osebujnog dramskog rukopisa i nerva Dragana Komadine, što je u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici praizveden početkom maja ove godine i, kao prva predstava natjecateljskog programa XXXV Susreta pozorišta / kazališta odigran sinoć  u Brčkom. Taj prvi monolog sadrži sve ono što glavni lik osjeća, misli i doživljava u svom dotadanjem životu, neuvijeno nam ocrtava njenu iskonsku potrebu i potragu za ljubavlju, ali ni ona, kao travarica, ne može si mnogo sama pomoći jer, kako kaže, „za ljubav nema trave”. U svom drugom monologu – Delfa je jedini lik u komadu koji nam se direktno obraća sa pozornice i dozvoljava nam da ušetamo, neposredno preko rampe, u njen život pun patnje i bola, ona će oslikati i bitne odlike svijeta u kojem živi, prvi put naznačiti obrise i veličinu tuge kroz koju je prošla, i, gotovo s rezignacijom, poentirati: „Nije sve Božje davanje, ima nešto šta je ljudska zloba i mržnja“.

U te nestvarne i nedohvatne predjele ukotvljene „ni med javom ni med snom„, u ta zamagljena prostranstva neuzvraćene a tako žudjene ljubavi i osvjedočene i doživljene tuge, patnje i bola, smješta Komadina svoje junake, jasno ih profilirajući jezikom, porijeklom, statusom. „Ravna ploča komad je o ženi koja je u pokušaju da potisne vlastite mračne tajne nasilno sagradila jedan sociopatski mikrosvijet u kojemu nema mjesta za druge.Taj autoviktimizirajući okvir je zapravo izravna referenca na našu postratnu zbilju u kojoj Žrtva u nemogućnosti da dobije emotivnu i pravnu satisfakciju za zlo koje joj se dogodilo inzistira na nepreradjenoj traumi i postaje presudan moralni arbitar u društvenim procesima, čijim uslugama vješto manipuliraju domaće političke elite, promovirajući ih u „ključne„ graditelje bolje budućnosti. Strašno je samo što put u „bolju„ budućnost (ne) svjesno implicira osvetu, a time i nove žrtve”. Tako o svom novom tekstu autor, dodajući mu neka nova značenja i vežući ga za aktualnu društevnu zbilju.

Predstavu je režirala Lajla Kaikčija, to je njen drugi susret sa nekom dramom Dragana Komadine, scenografiju i kostimografiju potpisuje Sabina Trnka, scenski pokret Thomas Steyaert a muziku Igor Kasapović. Upravo koreografija i glazba, uz odlično riješeno svjetlo, ono su vezivno tkivo što se savršeno sprepleće sa igrom vrlo nadahnutog i predanog glumačkog ansambla u tvorbi ove po formi male, komorne, ali po dometima vrlo uspjele kazališne storije.

Kaikčija izvanredno osjeća ono što Komadina piše: njegov opori, suhi realizam i gotovo na trenutke naturalističke prizore obavijene magijskim i mitskim velom, narodnim predanjem, skrivene u arhetip i gotovo već zaboravljeni i zagubljeni govor sa ruba civilizacije na kakvu smo navikli i u kojoj živimo oblikuje snažnom i upečatljivom scenskom slikom, sve je tu na svom mjestu, ništa bitno se ne gubi iz vida, suvereno se kreće kroz grube krhotine života kako ih pisac donosi, ali uvijek pronalazeći u toj surovosti i grubosti iskru poetskog, lirskog, tračak nade i želje za životom, ma kako on nemio bio. Ta „ljudska zloba i mržnja„ oko kojih se pletu sve niti tog vrlo dobro i precizno skrojenog komada, iz predstave će progovoriti postupno, gotovo neprimjetno, lagano se šireći poput zloćudne bolesti dok ne zavladaju pozornicom – oni su klica u kojoj se krije mračna obiteljska tajna koju otkrivamo na samom kraju.  Sve se dogadja u nekoj van vremena i prostora izmještenoj zabiti koja, doduše, posjeduje svoju geografsku odrednicu, no ona nije ono što dramu odredjuje i uvjetuje, njeni junaci – patnici – krvnici i žrtve mogući su svugdje, u ruralnim vukojebinama kao i u urbanim slamovima, u velegradu i metropoli, kao i u najmanjem selu. No ovdje to ruralno dozvoljava redateljici iskorak u neke druge svjetove bliske tom podneblju; ovdje se prirodjena sraslost i srodjenost sa ritualnim, obrednim običajima i navadama, dakle onim što je preddramsko, onim što je bogato mitom, legendom i predajom, kao počelom i izvorom dramskog i teatra uopće, a tragedije napose, savršeno uklapa u ponašanja likova i dozvoljava nam da se bez ostatka stopimo sa njima, proniknemo u njihove živote, sudbine, postupke, prepoznamo se u njima mada to sebi nikada priznali ne bi. Dragan Komadina piše tečno, njegovi junaci su od krvi i mesa, poetska je to, intimna i topla drama, sva optočena metaforom o svijetu koji je nekada u pradavna doba zamišljan kao ravna ploča – mada bi se i danas našlo onih koji u to još uvijek vjeruju – drama je to rodjena iz duše i sklupčana u duši što se prostrla po toj ravnoj ploči i uvlači nas u sebe svojom magijom, kazališnom iluzijom i čarolijom što ga u sebi nosi jedino teatar.

Naravno, glumački ansambl, jer Komadina zna kako pisati za glumca, a Kaikčija ih nenametljivo vodi u tom prožimanju sa idejom i duhom predstave, ključ je uspjeha tog kazališnog projekta: Gordana Boban suvereno se kreće osvajajući prostor intime, straha i tajne te nesretne žene sa kraja svijeta, lude od zaljubljenosti u vlastita sina i očajna zbog zlog čina kojim ga je osudila na svijet mraka, odličan je Nusmir Muharemović u vrlo zahtjevnoj roli slijepog mladića koji postupno otkriva svoju prošlost ali i svijet koji doživljava nekim samo svojim, šestim čulom, vrlo su dobro uigrani i općoj atmosferi i duhu predstave odani Robert Krajinović kao doktor Rafo, stranac koji govorom i ponašanjem unosi dašak velikog svijeta u taj osamljeni kutak Bogu iza ledja, pomalo smušeni maestro Mijo Predraga Jokanovića, autoritarni otac i svekar Muhamed Bahonjić i  svijetu neprilagodjeni i ocu potčinjeni Markan Zlatana Školjića. Mala, komorna predstava, velike snage i puna kazališne nergije i magije.

Autor: Mladen Bićanić   

Foto: Dejan Đurković