Osvrt: Zenička duša

Riječ autora, Selvedina Avdića: Nemoguće je opisati Zenicu, a ne dotaći Fabriku. I obratno. Gledajući kroz staklo iz vozila koje ulazi u Zenicu, čini se da Fabrika i grad srastaju jedno s drugim kao slagalica. Oni koji njihov odnos bolje poznaju, znaju da je on oduvijek iscrpljivao partnere, jedno drugom jesu davali život ali su ga istom snagom i oduzimali. Takav ovisnički odnos nije mogao donijeti ništa dobro, kada je Fabrika nakon tranzicije napustila grad on je ostao ošamućen i dezorijentiran, više se nije mogao oslanjati na nju, niti računati na njenu pomoć. Do danas se nije oporavio. Čini se da je obolio od stahanovske melanholije kao  Arif Heralić, nasmijano lice s hiljadarke. Zbog nekadašnje važnosti za čitavu državu, zbog mita o “uzavrelom gradu”, čini nam se da i danas zaslužujemo mnogo više.

Može li se, dakle, u „totalitarizmu tehnokulture“ (Virilo), matriksovskoj ontologiji višestruko medijatizovanog simulakruma „stvarnosti“, napose, u specifikumu naše ideopatogene kaljuže i njene „identitarne“ „realno-racionalne“ proizvodnje svijeta i njegove slike/“istine“ kroz krhko biće umjetnosti, „u-djelo-postavljanja-istine“, dakle njegove estetske „istine“ – hibristički istrajavati na „realnosti“/“istini“, na potrazi za izgubljenim realnim, onim trajno obilježenim „modricama smisla“ (Adorno)? Može li se?

Teatar je ovo ogoljene do boli istine, koja se ne otkriva samo u spoznaji, otkriva se u boli i neizdržljivo boli. S pozicije književnika gledano, izuzetna ideja, vrstan tekst u kom je fabrika glavni lik, svi protagonisti su tu da joj daju dušu, riječi, progovore za nju iz nje. Osjeti se suenergija cjelokupne dramske družine. Svi su jedno. Žive s tom predstavom, žive za tu predstavu, ne podilazeći publici, jednostavno ih se ne dotiče, što tko misli ili smatra, oni se u svakom gibu na sceni osjećaju svojim. Jedno tijelo – jedna duša.

Mladalački bunt, daje energiju, energičnost same izvedbe. Neki dijelovi su naprosto stihovani, poetični, poezija bunta. Garavi snjegovi. Jedan grad i jedna fabrika jedno, i umiru zajedno fabrika i grad, i sve s njima što ih je činilo jednim.

Jest da je u početku ponijela predstava s lijeva u lijevo i kad je god u političkim vodama ne uspijeva stalno držati glavu iznad vode.

Sve u svemu s više izvedbenih razina, ideje, igranja, mladalačkoga bunta, družine, jednog tijela jedne duše, zavređuje našu neupitnu potporu, potvrdu.

Na dobro nam je došla kazališna predstava „Moja fabrika“, kupila nas je tim buntom, mladalačkom energijom tim jedinstvom koje se osjeti u svakom pokretu, i tom zeničkom dušom.

Piše: Nikola Šimić Tonin