Okrugli sto: “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”

Sedmu večer takmičarskog dijela XXXIV regionalnih Sureta BH- pozorišta/ kazališta u Brčkom obilježila je predstava Hrvatskog narodnog kazališta Mostar “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”.

I ovu predstavu brčanska teatarska publika primila je k srcu, odgledala je, ispoštovala i ispratila pljeskom na kraju izvedbe, a pozorišna kritika je ponovo ukazala na stalnu potrebu postavke na pozorišne daske ovog kultnog teksta Ive Brešana koji prvi put adaptiran daleke 1971. godine.

Režiser Ivan Leo Leko se odlučio za varijantu čvrste dramske postavke, ali na način da svaki glumac pronađe sebe u galeriji likova koji su nam opet sugerisali putem ogledala sebe i drušvta, putem pozorišta, da su izdaja, pohota za svim blagodetima ovoga svijeta, mržnja, sujeta i primitivizam koji je odlika rulje kako se sociološki determiniše masa ili grupa ljudi koja je vođena nagonima, instiktima i strastima, umjesto raciom i promišljanjem- vječni, neiskorjenjljivi, nesavladivi, stari koliko i ljudski rod, i da će tako osatati do nestanka ove civilizacije. I zato je ovaj Brešanov tekst vječan, svevremen, u doadaptacijama ili izvorno, nasušna potreba društvene zbilje gdjegod da se izvodi.

Svi smo mi Anđa.
Uokvireni patrijarhalnim naivnostima, odgojeni strahom, pod moralističkim mikroskopom, slomljenog srca, prebijene volje. Živi zakopani. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Učitelj.
U iluziji smo da nas je život bacio na krivo mjesto, u krivo vrijeme. Podcijenjujemo, precijenjujemo, polemiziramo, pozivamo se na citate, mrzimo seljake. Kompliciramo. Brigama zlouporabljavamo maštu. U očaju nam se kamuflirao lažni ego. Na planetu dualnosti, sumnjamo u – biti. Kao da je moguće – ne biti. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi babe.
Tračamo, kritiziramo, moraliziramo. Boga se bojimo. Susjeda mrzimo. Vrsta smo koja izumire. U crno zavijeni. Žrtve. Mrtve. Nesretne. Nesvjesne.

Svi smo mi narod.
Izmanipulirani, iznuđeni, pokradeni. Od komunizma do konzumerizma, kupujemo ideale i prodajemo ih kao ideologije. Manipuliramo, iznuđujemo, krademo. Ugurani u tor, etiketirani, klasificirani, polarizirani. Na stadionima statiramo između bannera i brandova. Navijeni navijamo. Nesretni. Nesvjesni.

Svi smo mi Vlaji.
Pokušavamo se kozjim stazama popeti na planinu života. Suzama zalijevamo kamen da iz njega nikne biljka. Na škrtoj zemlji, kopamo po bitku. Iz vatre nam pucketaju priče, na guvnu nam plešu vile. Jednu stranu planine nazvali smo Istok, a drugu Zapad. Kao čerge, selimo se. I čudimo se, kad tu i tamo, pogledamo kravu u oči pa vidimo Čovjeka.

Zapisao je Ivan Leo Lemo, reditelj komada, uvodeći gledaoca u temu, poruke i značaj ove drame, ali i šaljući mu jasnu poruku nakon igranja predstave, u slučaju da igra glumaca, scena ili nasušna kulturološka urbana potreba za učešćem u teatru, zbog bontona ne zatvori oči pred viđenim, uši pred čujenim i usta pred rečenim.

Ono što je u Brčkom svakako obilježilo igranje „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“ je svakako nevjerovatna glumačka energija koju su na scenu Doma kulture Brčko donijeli glumci iz Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Tu energiju naprosto je isijavao bard glumišta Slaven Knezović, i njegovo igranje Bukare u Brčkom će sigurno biti upamćeno kao briljantna glumačka kreacija. I ostali glumci na pozornici bili su na visini zadatka, potpuno svjesni da nakon toliko igranja i izvođenja „Mrduše“ svaki novi bliski susret sa publikom kroz ovaj tekst, mada je i ova dramatizacija uspješno provučena kroz naš današnji socio- društveni i politički kontekst, je novi izazov, i prepreka koja je na Festivalu drame u Brčkom elegantno preskočena.

Nakon izvođenja predstave “Hamleta u selu Mrduša Donja”, u foajeu Doma kulture Brčko održan je okrugli stol kojeg moderira Dževdet Tuzlić.

Dr. Almir Bašović, selektor:„Teatar u gradu i grad u teatru, u principu, predstava je koja nas upozorava da jezik i kultura žive od opozicije, a grad sebe definira u odnosu na ono što nije, a to je selo. Vidjeli smo ovdje jednu lijepu metaforu, mislim jednu vrlo uspjelu- gumna i dokaz o tome zašto u ambijentu sela ne može biti teatra. Najslavniji komad i najizvođeniji „Hamlet“ postavlja se, valjda sad i u najslavnijem selu Mrduša Donja, u njoj. I pokazuje se, zapravo, zbog čega taj ambijent nije sposoban za dijalog, za plodotvorno tlo, za mogućnost izbora, za sve ono što čini i grad i teatar. Moram reći da mi je predstava važna. Nisam odavno vidio glumački ansambl iz Mostara da igra sa ovoliko energije i angažmana. Zasluge, naravno za to pripadaju i onome ko je izabrao komad i reditelju. Čestitam i hvala!”.

Dragan Komadina, dramaturg:“Drago nam je biti u Brčkom na ovom našem vrlo značajnom festivalu. Zahvalio bih se, prije svega, čovjeku koga nema, a to je Ivanu Leu Lemi, što je na ovaj način uspio unijeti tu energiju koja evo i večeras vibrira. Vibrira ona i kod nas na našoj maloj sceni fantastično, ali ona očito savršeno vibrira i tu energiju prenosi bilo gdje. To je prije svega, naravno, njegova zasluga i to je stvarno jako bitno. Druga velika stvar koju bih želio istaknuti, to što je mene kao čovjeka, dakle ne samo kao dramaturga inspiriralo, da puni uđemo u ovaj sami kraj, u ovo finale o kojem sam najviše i pisao. Mislim da treba istaknuti i to je stalno, to vječno pitanje Brešana- ima li čovjeka igdje, iza koje ide ona vrsta izdaje, ona vrsta, zapravo ne katarze, nego onog osjećaja koji je bio ključan za mene. Jedini mogući početak bilo kakve promjene, a to je tako nama potreban osjećaj srama, stida, kako hoćete. Ako se istinski počnemo stidjeti jer smo sudjelovali i igrali u raznim kolima, onda možemo početi stvari mijenjati, samo kao individualci, samo tako je bilo kakav iskorak moguć.”

Mirjana Đapo, penzionisana profesorica srpskog jezika i književnosti i književnica:“Kao aktivna publika na ovom festivalima gledala sam više verzija ovog istog teksta, i noramalno kao profesor književnosti znam originalnu verziju Hamleta, isčitala je milion puta. Mi neminovno uvek pravimo neke paralele. Bilo je predstava koje su pravile više interakcije sa publikom, gde je bilo humora. Ja sam ovdje zamišljala i očekivala više smeha. Ja svoje učenike učim da razlikuju šta je duhovito, a šta je smešno. Ovde je bilo duhovitosti, nije bilo smeha dovoljno. Verovatno zato, što su glumci bili izuzetni i što tamo gde se više karikiralo u glumi, jer mi verovatno više volimo nešto što se karikira, što više gegova. Toga je bilo kod vas i mislim da je ipak bilo na jednom nivou koji se uklapao u jedan, onako, narodni milje, ali ste se trudili da odglumite to sve. Sam tekst je možda davao malo elemenata i za karikiranje jer ljudi vole jevtino. Ova publika mislim da je kultivisana publika. Onako kako ste vi glumili uverljivo, publika je tako i reagovala, znači nije bilo smeha. Mi smo se pronalazili u vašim likovima i neka vam to bude jedno plus. Znači da nam ne zamerite što nije smeha bilo. Mi smo aktivno u svemu tome učestvovali. Predstava je bila odlična.”

Piše: Suvad Alagić