“Ustav Republike Hrvatske” komedija je zagrebačkog kazališta “Kerempuh”, reditelja Vinka Brešana, po tekstu Ante Tomića i Rajka Grlića, u kojoj se u satiričkom modusu na sceni preispituju tabui, i to tabui različitih kategorija, koji su, kako se čini, međusobno kompatibilni, iako se to neupućenima može činiti kao nemoguće. Dakle, ne samo da je moguće istovremno biti ustaša i tranvestit, nego je moguće čak i biti Srbin i domoljub. Ovo su glavni tabui s kojima se poigrava predstava, a već sama činjenica da se oni postavljaju jedni spram drugih i jedni uz druge, upućuje na to da se predstavom zapravo želi reći nešto o licemjerstvu u kojem se kao u blatu valja „osviješćeno društvo“, odnosno „narod i država“.
Sam tekstualni predložak, iz onog viđenog na sceni, čini se kao dobar materijal s dobro osmišljenom početnom situacijom likova iz koje proizlaze zanimljive mogućnosti razvoja sižea, kroz koji se dolazi do običnih, ljudskih saznanja, koja opet, zahvaljujući likovima koji su vješto uspostavljeni, ne vode ka nerazumijevanju, kako bi se moglo učiniti na prvi pogled, već ka prevazilaženju naizgled nespojivih razlika, a kada do toga dođe, to onda znači da se stvorila mogućnost da čovjek čovjeku ponudi ono svoje najbolje.
Tri lika su ta oko kojih se okuplja dramska radnja, a na sreću ove predstave i s time i njene publike, radi se o jednoj glumici i dva glumca koji su napravili odličan posao. Maja Samardžić (Ana Maras Harmander), medicinska sestra i supruga Ante Samardžića (Nikša Butijer), policajca i ljubitelja motora i dobre kapljice, dogovori se sa susjedom Vjekoslavom Kraljem (Borko Perić) da će presvlačiti i paziti njegovog nepokretnog oca, dok će profesor Kralj pomoći njenom mužu u spremanju ispita od kojeg mu zavisi posao. Kada se susjedi, koji su živjeli jedni pored drugih i mimoilazili se, počnu zaista susretati u stanu profesora Kralja, na vidjelo izlaze sve predrasude koje nose u sebi i čijim okvirima sputani, svoje živote žive ograničeno, pod pritiscima različitih strahova, koji naposljetku, za posljedicu imaju aroganciju u stavu prema drugima ali i samom životu.
Ta arogancija je zapravo pokušaj da se zaštiti od svojih strahova, ali zanimljivo je to što su njeni rezultati u pravilu uvijek samo još veći strahovi. Kada situacija dopusti likovima da se zaista počnu upoznavati, događa se i ono najbolje što ova predstava ima, a čiji intenzitet prisutnosti na sceni raste kako se predstava bliži kraju. Upravo potpuni prestanak distance i intimiziranje ljudi koji su na početku komada bili naizgled toliko različiti, ruši svaku vrstu arogancije i u prvi plan postavlja ono što su univerzalne ljudske vrijednosti.
Taj proces uspostavljanja povjerenja među ljudima, odnosno, nastajanja pravog prijateljstva vrlo je efektno izveden na sceni, zahvaljujući tome kako su odigrana sve tri glavna lika, ali valja izdvojiti igru Borka Perića, jer je lik profesora Kralja takav da se moglo vrlo lako skliznuti u banaliziranje i parodiranje onoga što on jeste, ali se ovdje vidjela gluma koja se vješto i sigurno kretala po granici između potpuno vanjskog komičnog, onog banalnog i parodijskog, pa čak i prihvatanja stereotipa i klišea u svrhu gradnje lika, i onog unutarnjeg života lika, koji zaista jeste jedno tužno, usamljeno biće.
Scenografija ove predstave uveliko je oslonjena na bazične pozorišne konvencije, pa je ona postavljena tako da su na sceni uvijek vidljiva barem dva prostora, a koja se, tokom predstave, po potrebi, mijenjaju i to vrlo jasno i očigledno mijenjaju jednostavnim glumačkim znakovima i igrom, što funkcionira sasvim dobro. Originalnu muziku potpisuje Mate Matišić, i ona je sasvim skladan dio cjelokupne atmosfera predstave, kojoj, dakako, i doprinosi.
„Ustav Republike Hrvatske“ zabavna je, duhovita, živa i razigrana predstava koja se igra onim što društvo izbjegava čak i pogledati, radije se praveći da to ne postoji. U toj igri pokazuje se da su prave vrijednosti uistinu nepromjenjive, a da su razlike među ljudima ono na šta su ljudi, već kao pojedinci po svome postojanju, svakako osuđeni.
Piše: Kemal Bašić