Brčacima i više od navike, tradicije, kulture, umjetnosti, komšiluka, prestiža. U, ne baš, srećno programski koncipiranim kulturnim sadržajima i događajima tokom godine, Susreti su i prozorišta – pogledi van palanačkog miljea u kome, uglavnom ojađeni kao i svi drugi u BiH (i Regionu) vremenom tranzicije i pri(h)vatizacije, gledaju i vide „preko tarabe“ Distrikta i BiH, i barem u tim danima zaborave makar i dio svakodnevne jadikovke.
Nije to samo „Hipnoza jedne ljubavi“, to je više od toga: pametni se sračunaju i preslože neka mjerila kulturnih vrijednosti. Oni bezbrižni, „Čuvari tvog poštenja“, učvrste uvjerenja da je sve što su činili (ili još uvijek čine jer je među njima puno ogrezlih u vlasti!) bilo pravo i pametno, stvarno i realno, pošteno i transparentno: kao prodaja „Moje fabrike“ iz koje već dugo, umjesto hiljada tona zdrave hrane, štrče zarušeni dimnjaci s kojih u nebo grakću crne vrane. A kada u onom iskonu savjesti koja se makar i na tren bocnuta jetkom istinom probudu pa ugledaju sebe u „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja“, onda među prvima napuštaju dvoranu uz jetke komentare na račun selektora koji, kao u inat, ne propuste priliku da u program uvrste ovu Brešanovu gorku i tužnu rugalicu (Bože, opet smo se smijali!?) i onom i ovom i, po svemu što smo, gdje smo i kakvi smo, budućem vremenu .
Susreti pozorišta su 34. put pravi i veliki “Sabirni centar“ odabranih pozorišnih ostvarenja pisanih jezikom nekog od tri bosanskohercegovačka konstitutivna i ravnopravna naroda, kako to definišu svi ustavi i deklaracije, na svoj način i „europski“ i „Ustav Republike Hrvatske“. Teatar je u gradu i „Mirna Bosna“. Ipak, uz uvažavanje lijepog mišljenja o nama, drugi dio slogana koji je definisao selektor – grad u teatru, tek je djelimično tačan – dvorana je svako veče puna, traži se ponekad i mjesto za stajanje.
Ipak, Brčko nije grad, i dugo neće biti: nema pozorište i dvoranu koju zaslužuju i publika i Susreti. Ima fakultete i „gostujuće studente“ jer nema studentski dom. Nema sportsku dvoranu. Bazeni su tokom ljeta suvi, „gradski“ stadion je odavna prekršten u „Skadar na Bojani“. Nema kvalitetnu putnu infrastrukturu, nema muzej, nema gradski hor i orkestar, nema uređene obale i kupališta na Savi.
Umjesto ekološke deponije ima gradsko smetlište koje guši, umjesto autobuske stanice – vjetrometinu na neurednom stajalištu. Nema gradsku toplanu. Nema ni javni toalet pa Brčaci svoje goste, ako ih izvedu u šetnju na uglavnom prazan Trg mladih, zbog obje nužde vode u hotele, kafiće i privatne radnje, (oni važniji one važnije i u zgradu Vlade, kao, da vide Vijećnicu barem na prvom spratu!).
Ne, nije Brčko grad, i dugo neće biti. Ali Brčaci (građani) su strpljivi i znaju – „Sve se nekako preživi, osim smrti“, pa s optimizmom čekaju nove susrete sa svojim Susretima pozorišta.
Piše: Novak Tanasić