Na Okruglom stolu o predstavi “Ustav Republike Hrvatske”

U okviru XXXIV Sureta pozorišta/ kazališta BiH Brčko Distrikta BiH sinoć je izvedena predstava Satiričnog kazališta “Kerempuh” Zagreb, “Ustav Republike Hrvatske”, autora Rajka Grlića i Ante Tomića. Režiju potpisuje Vinko Brešan.

Prije igranja predstave “Ustav Republike Hrvatske” na Susretima u Brčkom već došao “glas o predstavi” koja puni dvorane diljem Hrvatske i gdjegod drugo da se igra, svorila je jednu obavezu svim akterima da u predsatvi daju svoj maksimum.

I još jedan momenat nije nebitan- pošto se predstava snažno, duboko, ali i pozotivistički bavi detabuiziranjem tema u današnjem našem savremenom društvu, bilo je pokušaja od dežurnih glasnogovornika besmisla i opšte apatije koja je zahvatila ovo društvo do korijena, da se i ova predstava isčita kroz- dnevno političke naočare, što naravno u Brčkom, nije moglo proći.

Mada je teatar privid, drama čarolija i magnet koji kroz naoko neobavezujuću ali i umjetnički opipljivu propitkujuću i samopropitkujuću formu, nudi istinu, dramsku provokaciju i stav, ipak je uspjela je ova predstava itetako na festivalu u Brčkom pobudila snažne i duboke emocije, empatiju, dotakla i pomakla ka vani oko najbolje, najsmsilenije, pa i ono najsvetije u nama što uvijek spava otvorenih očiju, krije se od ljutih i surovih neprijatalja, boli a voli, ova drama je u svakom gledatelju potaknula onu emociju u grudima, pozitivizam u mislima,  poslala poruku Svjetla i Ljubavi u mrak i mržnju u kojoj bauljamo već četvrt stoljeća, a koja je u Domu kulture Brčko, za vrijeme i poslije igranja predsatve našila na plodotvorno tlo, vrijeme i priliku.

O profesionalnosti, ozbiljnosti, odgovornosti i aktuelnosti Kazališta “Kerempuh” iz Zagreba, u ovoj prilici bilo bi izlišno i patetično govoriti- “Kerempuh” u Brčko dođe, izvede komad, pobijedi ljepotom, čarobnošću, umjetnošću i iskrenom emocijom svih aktera pozorišnog čina, odu u legendu tako što se njihov nastup pamti kao čarolija o kojoj se priča sve do dolaska nove pedstava “Kerempuha” na Suretima u Brčkom. Ustav Republike Hrvatske vrlo je intimna, ljubavna priča o četvoro ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. U priči, osim prostora, spajaju ih i njihovi, često suprotstavljeni “demoni prošlosti”. Demoni koji ih tjeraju da žive više u prošlosti, no u sadašnjosti.

Osnovne teme dramskog teksta Tomića i Grlića su netolerancija, ideološka zaslijepljenost i fanatizam “na hrvatski način” – netrpeljivost prema pripadnicima druge nacije, koju konkretiziraju u problemu nacionalnih odnosa između Srba i Hrvata,  te homofobija.

Autori netrpeljivost prikazuju kroz odnose dvaju susjednih domaćinstava u istoj stambenoj zgradi u središtu Zagreba.

„Svjestan sam da pričati o tome nije ni jednostavno ni lako. Isto tako znam da se u takvoj priči ponekad mora biti direktan, čak i grub. Uz sve to moja nakana je vrlo jednostavna, želim se baviti živim ljudima, ne mrtvim idejama. Zato od ove priče i njenih junaka ne namjeravam raditi “tragediju”. Dapače, nakana mi je da o svim tim “teškim stvarima” pričam s malim, jedva primjetnim smiješkom na licu, s toplinom s kojom se može voljeti i najnegativniji junak”.

S poštovanjem,”, Rajko Grlić, autor

Nakon igranja predstave u foajeu Doma kulture održan je Okrugli stol.

Dževdet Tuzlić, moderator okruglog stola:“Kao simultanka u jednom kadru, dakle ono što film ne može nikako, to teatar može i na ovakav način. Tema odnosa dvaju naroda koji su se našli u jednom stubištu u isto vrijeme. I savršeno se i ova vizura predstave uklapa u moto ovogodišnjih Susreta “Grad u teatru, teatar u gradu”, jer grad bez komšiluka to je kao meza bez rakije, bez komšiluka to je bez jutarnje kafe na pravi način popijene, a u svakom slučaju tekst Rajka Grlića i Ante Tomića koji je imao prvo jednu filmsku odijesu, i to veoma uspješnu na nizu festivala, i u Hrvatskoj i Kanadi i Srbiji i kojekuda, dobijao nagrade. Ovo je predstava koju je režirao Vinko Brešan čije su tekstove igrali i režirali i sigurno je da je predstava u nama izazvala različite reakcije i osjećanja i odnos prema samoj temi o onome što ona u svojoj suštini nosi i kakve naravi nam razotrkrije i da se u nekima prepoznamo ili da znamo kako se negdje drugdje gleda na te teme i probleme …”

Dr. Almir Bašović, selektor:“Jasno je da se ovdje radi o nečemu bez čega je fenomen gradskog života nezamisliv, o komšiluku ili susjedstvu. Predstava satirično tretira dvije teme koje su pomalo tabu i ovdje ih razrješava upravo tim odnosom komšija i susjeda. Ovo je jedna od onih rijetkih pedstava koju sam izabrao čim sam je pogledao. Duhovit tekst Tomića i Grlića, iskusni reditelj Brešan, sjajan ansambl. Toliko. Hvala.”

Novak Tanasić, novinar:“Igrali ste sjajno. Vidio sam scenografiju koja funkcioniše, vidio sam taj spoj muzike i onoga što se dešava ili će se desiti, video sam sve ono što znači pozorište. A želim da kažem, mada to, u svakom slučaju nije mi drago- kad dođe iz Zagreba Kerempuh ili bilo koje drugo pozorište, ili iz Beograda neko beogradsko pozorište, mi onda znamo koliko je BH- produkcija još uvijek iza. Nažalost, Narodno pozorište iz Sarajeva nije baš u posljednje vrijeme okrenuto Festivalu u Brčkom, a trebalo bi da iz Sarajeva dobivamo ono što je najkvalitetnije u Bosni i Hercegovini.”

Mladen Bićanić, novinar i kazališni kritičar:“Da ne ostane zaboravljena samo jedna paralela kod dvije predstave koje smo ovdje gledali, Hipnoza jedne ljubavi, Kovačevića, izišla u Zvezdara Teatru negdje u prosincu lani, a ovo je izašlo u veljači ove godine. Dakle, vrlo blisko i dva momenta su mi zapala za oko. Prvi je taj hepiend koji je , zapravo jako izražen i u jednoj i u drugoj predstavi. A drugo je ta jedna pojava nekog bića koje će odozgo rješevati stvari i riješiti ih. To je u “Hipnozi jedne ljubavi” taj čovjek sa neke planete koji će poput Krista sve ozdraviti i sve napraviti da bude lijepo i krasno. A ovdje je taj jedan telefonski poziv kojim opet neko odozgo rješava stvari, i zapravo predstava kreće nekim drugim tempom kao i tamo. Zapravo, to nepovjerenje, mržnja, neshvaćanje se počinje topiti, počinju se ti odnosi na neki način otopljavati i jedni druge počinju razumijevati:”

Piše: Suvad Alagić