“Ova predstava postavlja bolno pitanje o vrijednostima u odnosu na koje bi se trebale školovati i odrastati nove generacije ljudi u našim gradovima”, zapisano je u Izvještaju selektora.
„Stih iz crnogorske himne„ … čuvari tvog poštenja …“ proziva jednu od najvažnijih tekovina crnogorske tradicije – poštenje!
Crna Gora je sredina u kojoj je, tokom prethodnih vjekova, poštenje postalo kult. Zašto? Različite sredine do kulta uzdižu različite kategorije: poredak, prirodu, ekologiju, sport, trgovinu, dizajn, dok smo mi do kulta uzdigli – poštenje. Svi odgovori su uvijek u geografiji. Naši preci su živjeli u sredini u kojoj nije bilo dovoljno hrane, obradive zemlje, blaga, sredstava za život. Kult poštenja čuvao je zajednicu na okupu. Držao je u životu. Ljudskost je čuvala egzistenciju. Danas su se vremena promijenila, i u odnosu na ta vremena svega ima na pretek. Usljed promijenjenog socio–ekonomskog momenta mijenja se i način života. Šta odlazi u tradiciju, a šta ostaje u životu? Šta je s tim našim poštenjem, gdje je ono danas i na koji način mi danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo? Maler kaže: Tradicija nije obožavanje pepela, nego održavanje vatre! Ako govorimo o našem odnosu prema poštenju, pitanje je što mi danas radimo. Da li obožavamo pepeo ili držimo vatru?“ (Boris Liješević).
Teatar u teatru. Publika uvučena – usisana u dramsku radnju. Priča počinje sasvim obično kako obično i počinju priče koje život piše. Uvježbavanje himne. Učinit će se rječnik tih mladaca neprimjeran, za one koji su radili u nastavi, još je i preblag do kojih je granica otišla i spremna otići ova generacija: vulgarnosti, zlostavljanja, maltretiranja, iživljavanja, umijeća iživljavanja nad drugim i drugačijim, sve više pune crne kronike novina. Zar je više novost kako je vršnjak maltretirao vršnjaka, i to da premlati i profesora i to više i nije neka novost.
Na mlađima svijet ostaje – jao ti se nama. Svijet se konča. Rukavica je u lice nama ova predstava, ogledalo za ogledati se, u toj djeci, vidjeti sebe, izvući glavu iz pijeska – želimo li to ili smo i sami glumci u svojim životnim rolama u životnome kazalištu prihvaćamo razne uloge, pa nam lik tajkuna donesen briljantno i nije (ne)mio, na našu tragikomediju sve je više razumijevanja za njega kod nas. Lepeza likova u predstavi izlistava se pred nama da se prepoznamo u nekome od njih. Skoro pa biblijski kaz o izgubljenom sinu. Vrzino kolo. Ako su oni Mi, tko smo onda Mi, netko za zamisliti se reče na tribini poslije predstave.
“Čini mi se da tranzicioni period koji traje 27 godina je donio jedan ogroman strah među narode u regionu. Strah jeste prirodna stvar, ali mislim da bi trebali da izađemo iz toga i da se osvijestimo. Vidimo taj strah u umjetnosti, u pozorištu, strah da se ne govori previše, da se ne talasa, a smatram da u umjetnosti bez stava umjetnika, dakle u pozorištu bez kolektivnog stava – bez svijesti ko smo i šta značimo ne možemo dalje. Nije stvar u tome da kudimo stvarnost, nego iz da naše vizure govorimo o jednoj situaciji. Umjetnici imaju pravo na to i ne treba da ga traže od onih koji finansiraju kulturu nego od sebe samih. Na to smo zaboravili. Sami sebi udaramo cenzure više nego što se to očekuje od umjetnika. Ova predstava tu pomera granice.” (Ivana Mrvaljević)
Predstava je ovo koja ne samo da propituje crnogorsku, odnosno regionalnu stvarnost, nego nas poziva na samosvijest i hrabrost, dok još ni(je) kasno, dok brojimo avione, autobuse… u kojima ne odlaze više pojedinci… odlaze čitave obitelji sa željom da se nikada više ne vrate. Ova se predstava nadovezuje, upotpunjuje s predstavom prije nje slažući se u jedinstveni mozaik.
Uz pohvale cjelini, pohvale i svakome pojedincu unutar predstave ponaosob koji je pomogao tkati na tkalačkome kazališnome stanu predstave – predstavu, pohvala i selektoru – vrstan je znalac birao predstave dobro znajući kazališnu publiku Brčkog.
Piše: Nikola Šimić Tonin