„Čuvari tvog poštenja“ predstava je Gradskog pozorišta iz Podgorice, a kako u afiši stoji, radi se o autorskom projektu reditelja Borisa Liješevića. Ako ostavimo po strani pitanje autora u teatru, te pitanje šta zapravo znači „autorski projekat“ u umjetnosti koja podrazumijeva kolektiv, ono što ostaje u ovoj odrednici možemo tumačiti kao sugestiju o vrsti teatarskog procesa iz kojeg je proizašla ova predstava. Dakle, kao polazišna tačka, kao centralni motiv predstave i sam njen naslov, odabran je stih iz crnogorske himne u kojem se zazivaju čuvari poštenja.
Poštenje se tu uspostavlja kao vrijednost oko koje ne bi trebalo biti spora, no da li je to uistinu tako i da li zapravo postoji stvarni koncenzus oko toga šta pojam poštenje zapravo jeste? Predstava se tako bavi preispitivanjem nečega što je svima poznato i svi vjeruju da to razumiju na ispravan način, iako je, istini za volju, vrlo upitno da li postoje barem dva lika koja bi se složila oko toga šta bi bilo to poštenje o kojem se toliko govori.
Glumci podgoričkog ansambla su na početku rada na predstavi imali samo početnu situaciju i stih/naslov prema kojem su trebali praviti svoj vlastiti odnos, pa prema tome i karaktere. Dakle, oni nisu imali gotov tekst već su svi, kako pojedinačno, tako i kao trupa, kao kolektiv koji za cilj ima da napravi predstavu, morali, u pravljenju predstave, angažirati i više nego što glumački posao inače zahtijeva.
To, također, znači i da su glumci morali svjesno preuzeti odgovornost za ono što će se sa scene govoriti publici. Takav postupak nudi sa sobom mogućnosti izuzetne kreativnosti, dajući slobodu glumcima da iz sebe izvlače materijal za predstavu i na onom bazičnom planu priče, odnosno, scenskog događanja. S obzirom na ovu činjenicu, s obzirom da znamo koju su slobodu i ulogu imali svi članovi ansambla u nastanku predstave, treba reći da se moglo očekivati i više i da se preispitivanje različitih fenomena unutar savremenog crnogorskog društva, što je očigledna namjera ove predstave, jasna već od njenog naslova, iz nekog razloga nije do kraja otvorilo i nije zapravo bilo toliko direktno koliko se to u početnoj ideji htjelo napraviti.
Ipak su se pojedinačni karakteri u predstavi na kraju sveli na klišeje i od mogućnosti da budu jedinstvene ličnosti koje djeluju iz sebe, oni su se pretvorili u stereotipe različitih skorojevića, ili njima sličnih. Ako je to, možda, i bila zamisao autora projekta/predstave, onda je on uspješno ostvaren, ali se doima već prilično poznatim, sa ne baš previše stvarne angažiranosti kojoj se već u ideji za ovakvu predstavu teži.
Piše: Kemal Bašić