Ova predstava već samim naslovom sugeriše životnu situaciju u kojem se likovi nalaze. Jedna prosječna sarajevska porodica, koja obuhvata tri generacije, koje sa sobom nose gotovo isti osjećaj bezizlaznosti iz situacije u kojoj su zatečeni. Samom proširenošću porodice na tri generacije jasno se naglašava kako je taj osjećaj zapravo konstantan, jedino se razlikuju načini na koje se likovi nose sa njim.
Sjajna glumačka ekipa koju čine Izudin Bajrović, Ejla Bavčić Tarakčija, Kaća Dorić, Aleksandar Seksan, Emina Muftić, Dina Mušanović, Amila Terzimehić i Vedran Đekić, uspjela je da jedan tekst, koji je veoma nezahvalan za igru, prenese u sasvim pristojnu izvedbu. Naime, na početku predstave o svakom liku saznajemo šta mu je cilj, i do kraja predstave on taj cilj i ostvari, bez pravih prepreka i sukoba, sve što smo pomislili na početku da će se likovima dogoditi, to im se i dogodi.
Ovo je predstava i o raspadu porodice. Lik komšinice, kojeg igra Emina Muftić, svoju je porodicu izgubila u ratu i njene komšije su joj zamjenska porodica. Ona sa njima živi njihove muke, probleme i nade, ali i učestvuje u svakodnevnim kućnim poslovima. Gospođa Majka, ponekad je sa svojom porodicom, ponekad čeka svog davno umrlog muža, a ponekad „živi“ kao djevojčica koju roditelji grde što je predugo ostala vani. Otac, pjesnik, uglavnom je u svom svijetu, u kojem nema ni ženu ni djecu ni brata ni punicu, samo riječi, riječi. Majka, glas razuma, čiji trud i racionalnost ne donose nikakve promjene, s majkom i mužem koji su češće u svojim svjetovima nego u stvarnosti s njom, i sa kćerkama koje odlaze. Brat Edin, bivši ratnik, u miru se bori protiv elite, a zapravo preživljava do poziva svoje žene i djeteta koje žive negdje daleko i koje, zapravo, i nisu više njegova porodica. Sestre Una i Ena, blizankinje, započinju svoje živote, jedna daleko odavde, druga sa svojom novom porodicom. Raspad kao jedina neminovnost.
Česte promjene prostora po scenama riješene su efektno jednostavnim scenografskim postupkom. Na sceni je naslikan tlocrt stana i jednostavnim prelaskom preko linije likovi se nalaze u novom prostoru, u spavaćoj ili dnevnoj sobi, kupatilu ili hodniku. Na ovaj način se postigla izvjesna dinamika u smjenjivanju scena i izbjeglo dodatno usporavanje tempa predstave. Ne smijemo zaboraviti spomenuti i muziku, kojom istovremeno uspostavlja i okvir predstave, ali i diktira njen ritam, kao ni kostime koji su bili efektni i jasni.
S obzirom na način na koji se bavi pobrojanim temama, ova predstava ostavlja dosta prostora publici za prepoznavanje sebe u jednom od likova ili u jednoj od situacija. Istovremeno, ostavlja dovoljno prostora publici za upisivanje, odnosno da u onim nedorečenostima koje postoje u predstavi upišu svoja vlastita iskustva ili pretpostavljene vrijednosti, što ovoj predstavi, odnosno pojedinim scenama ove predstave, na određeni način umnogostručuje značenja.
„Sve se nekako preživi osim smrti“ je predstava s dobrim glumcima, nastala po pristojnom dramskom tekstu, u kojoj smo mogli vidjeti neka veoma dobra rediteljska i scenska rješenja, kao i značaj muzike u teatru, koja, koristeći se banalnom igrom tuče jastucima, govori o velikim temama, o jednom gradu i njegovom propadanju, o porodici i njenom raspadu, o smrti kao neminovnosti.
Piše: Elvis Ljajić