Predstava „Sve se nekako preživi osim smrti“ otvara niz političkih, socijalnih i egzistencijalnih problema na univerzalan način, ali prije svega govori o Sarajevu i na neki način je omaž tom gradu … Jeste li je vi tako doživjeli?
Pa ne bih rekao da je to omaž Sarajevu, već bih prije rekao da je to neki naš stav prema Sarajevu, naše viđenje ili naša slika Sarajeva. Omaž nosi nešto romantično u sebi i nešto što se tiče prošlosti… Mi ovdje pokušavamo da prikažemo ovaj sadašnji trenutak u Sarajevu iz perspektive raznih ljudi. Pošto je u pitanju porodica, dakle, od one najstarije generacije, koja je na odlasku, do one najmlađe, koja je, opet, na neki način, na odlasku, ali odlasku druge vrste, jer ona želi otići iz Sarajeva, odnosno, iz države. Ali imamo mi u predstavi i one koji su joj jako privrženi i žele ostati i njima se jednostavno sviđa sve to što je oko njih. Dakle, nije ono „sto ljudi – sto ćudi“, nego šest ljudi i njihovih šest ćudi ili sedam ljudi – sedam ćudi. Bez romantizacije ikakve pokušavamo dati svoju sliku Sarajeva. Taj tekst jeste napisala gospođa Ljubica Ostojić, ali on se praktično stvarao sve do premijere. Tako da se on jako puno izmijenio od prve probe pa do premijere i jako puno svoga ličnog smo svi pojedinačno unijeli u taj tekst i stvarno je nešto što se i nas individualno, ovakvih kakvi jesmo, a ne samo kao likovi, tiče i što želimo da kažemo o gradu. Željeli smo da to ne bude neka lokalna slika, jer nas ta priča ne interesuje u smislu lokalnog. To je slika stanja društva, bar svuda ovuda oko nas, jer ono što se dešava u Sarajevu pretpostavljam da se puno ne razlikuje od onog što se dešava u Zagrebu, Beogradu, Podgorici, Skoplju, Ljubljani.
Rekli ste da ste puno toga ličnog unijeli u ovu predstavu, da su glumci neka svoja iskustva inkorporirali u nju. Šta ste Vi svog ličnog dali profesoru Eminu kojeg igrate?
Pa to je čovjek koji je našao način da pobjegne od svakodnevice. I svi i tražimo svoj neki način, neki put da pobjegnemo od onoga što nas pritišće, da nađemo svoj neki izlaz. Emin je čovjek koji pokušava da piše i da na taj način pobjegne. Ja ne pišem i ne bježim na taj način, ali imam neke druge svoje načine bježanja, a ono što su direktno naše stvari to su neka naša sjećanja iz prošlosti, kako je nekada to bilo prije rata, u ratu, ili u nekom prošlom vremenu koja su stvarno naša. Mi smo ih i napisali tako da je to ono što je individualno i lično, a što se nalazi u predstavi.
Vrlo je zanimljiva scenografija u predstavi, a značajan segment zauzima i muzika, odnosno, učešće hora?
Da. Naša ideja je bila da hor bude na premijeri, da ga mi snimimo i kasnije to puštamo jer je učešće hora malo komplikovano. Puno je to ljudi, posebno kada je riječ o putovanjima, međutim, ispostavilo se da je hor postao neodvojiv dio predstave, tako da više ne možemo zamisliti predstavu da se završi bez tog hora. On je postao jedan lik. A scenografija Mirne Ler i kostimografija Lejle Hodžić su, takođe, bitan segment ove predstave i mislim da su vrlo inspirativo napravljene te stvari u našoj predstavi.
Gospodine Bajroviću nedavno ste imali premijeru predstave „Kralj Lir“… Je li tačno da vam je uloga Kralja Lira bila još studentska želja?
Pa znate kada ste mladi vi odmah želite najbolje. To vam je isto kao kada počnete trenirati fudbal, pa odmah želite da budete Mesi, a ne neki manje dobar igrač. Tako da jeste to tačno. Mi kada smo iščitavali Šekspira jako mi se dopao taj kralj Lir i govorio sam da bih to volio da igram misleći da mi se to nikada neće ostvariti, međutim, ostvarilo se i prije nego što bi trebalo bar po godinama kada glumci uobičajeno igraju kraja Lira. To je negdje na zalasku karijere, a ja nisam potpuno star čovjek.
Imate li još nekih želja?
Želje su zdravlje i ako u tom zdravlju Bog da da se uradi još nešto, a nekog spiska jelovnika nemam. Nemam stvarno više želja za neke uloge koje bih volio igrati. Ne postoje, dakle, poimence neke uloge koje bih još volio odigrati, ali bih još volio biti aktivan koliko to zdravlje i okolnosti dozvole.
Zapažen je i vaš angažman na filmu, televiziji, tu su i radio drame… Neću vas pitati ono vječno pitanje – da izabere pozorište, televizija ili film, nego šta je za glumca najbolje, za njegovo glumačko oblikovanje, gdje će najviše naučiti o glumi – u pozorištu, na filmu ili tv-u?
Pozorište je bazični prostor za glumca. To je ono što je početak. Teško da se može glumac izgraditi, a da nije osjetio te muke pozorišne. Film je, takođe, jako zahtjevan kao umjetnost, vrlo zahtjevan pošto se radi i u eksterijerima i u ambijentima, čak možda i zahtjevniji od pozorišta, ali u nekom kreativnom smislu vrlo je zahtjevan. Televizija je možda manje zahtjevna, ona se radi brže, više se oslanja na tehniku nego ono što je unutra tako da mislim da, kada bih to troje poredao, pozorište i film bi bili na vrhu, a televizija stepenicu ispod. Ali tu su i drugi oblici gdje se glumci mogu izražavati, kao što je radio, što uopšte nije zanemarljivo. Tamo ste osuđeni samo na glas, nemate druga sredstva, a morate dočarati lik i dati sve ono što glumački treba da date. Tu je i govorenje poezije, ali i sve ono gdje glumci mogu dati sebe. Sve je to jako značajno za glumca.
Ove godine navršilo se 30 godina otkako ste stekli diplomu na Akademiji scenskih umjetosti i kako se profesionalno bavite glumom?
Da, 30 godina. 1987. sam diplomirao i od tada sam počeo profesionalno i da radim ovaj posao i od tada je 30 godina i dva mjeseca. Nije malo.
Prvih 30 godina je iza vas, šta ih je obilježilo?
Svašta. I sami znate za 30 godina šta sve u životu može da se desi, a na ovim prostorima može još i više od svega toga. Dakle, od nekih onih snova pa do tog sunovrata koji se desio svima nama tih devedesetih godina, pa to dizanje iz pepela, pa opet neka nada koja se stalno narušava. Tako da nemamo neki luksuz kao u drugim zemljama gdje ljudi mogu da planiraju na dugoročne staze, mi smo osuđeni da planiramo i da mislimo od danas do sutra i život nam se svodi na to.
I kao direktora Drame, ali i glumca pitam vas kako vratiti publiku u pozorište? Kako kreirati repertoarsku politiku? Čime se Vi vodite?
Moram se pohvaliti da imamo publiku u pozorištu. Nije to više incident i ne tiče se samo premijera. Ako dođete na bilo koju našu predstavu vidjećete da je sala puna. I sreća da je to tako, ali, naravno, to nas ne smije opustiti u smislu da pomislimo da smo mi nešto napravili jer za sekundu te sale mogu da budu prazne ukoliko nemamo pravu odgovornost prema repertoarskoj politici, prema kvalitetu toga što planiramo da uradimo… mi treba da volimo publiku jer mi bez publike ne možemo. Pozorište ne postoji bez publike. Glumac i publika to je pozorište, a ostalo može ili ne mora da bude. Ako nema publike onda nema pozorišta i mi toga moramo biti svjesni svakog trenutka, ali naravno ne podilazeći joj, nego joj nuditi repertoar i kvalitet za koji mi mislimo da je vrhunski i donoseći ga onoliko i onako kako mi najbolje možemo.
Razgovarala: Danijela Regoje