Selektor 34. brčanskih kazališnih / pozorišnih susreta, čovjek teatra i sam dramski pisac, Almir Bašović, ovogodišnji festival ukotvio je unutar zajedničkog imenitelja: teatar u gradu, grad u teatru. Tako se i svih osam predstava – tri iz susjedstva, po jedna iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te pet iz Bosne i Hercegovine – smješta unutar gradskog okruženja, teme o kojima govore i junaci što ih nose stanovnici su grada, jer teatar, podsjeća Bašović, i jest imanentan upravo gradu, tu je stvoren u pravom smislu riječi, bez grada nema ni teatra, iz grada je krenuo na putovanje kazališnim globusom. A vezivno tkivo grada jest obitelj, porodica je ono u čemu se svaka gradska nastamba ogleda, kroz te kapilare struji krv gradskog života, povijest odnosa u jednoj obitelji, njena sadašnjost i moguća budućnost ono je što tvori i historiju, sadašnji trenutak, realnost i fikciju i samoga grada. I to je ono što ćemo, sve do sredine idućeg tjedna, moći pogledati u natjecateljskom programu 34. Susreta – predstave iz Sarajeva, Podgorice, Beograda, Banja Luke, Zagreba, Mostara i Zenice – govore o žiteljima, stvarnih ili imaginarnih gradova, sasvim svejedno, a govoreći o njihovim životima, strahovima, nadama i čežnjama, govore, sasvim prirodno, i o nama.
Prve večeri odigrana je predstava „Sve se nekako preživi osim smrti„ Ljubice Ostojić u režiji Dine Mustafića i produkciji sarajevskog Narodnog pozorišta. Autorica je ujedno i dramaturginja u predstavi, scenografiju potpisuje Mirna Ler, kostimografiju Lejla Hodžić, koreografje Gjergji Prevazi, a muziku je skladao Damir Imamović. U predstavi se koristi video materijal iz dokumentarnog filma „Saraj'vo“ Mustafe Mustafića, a u finalnoj sceni slušamo i Hor Opere istoga kazališta. Vrlo dobro ukomponiran i skladan glumački ansambl predvode Kaća Dorić i Izudin Bajrović, kao doajeni sarajevske pozorišne scene, a tu su i Ejla Bavčić Tarakčija, Aleksandar Seksan, Emina Muftić, Amila Terzimehić, Dina Mušanović i Vedran Đekić. Predstava, od svoje praizvedbe koncem aprila, nije prošla nezapaženo: Ljubica Ostojić ovjenčana je, na XVI Festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici, u maju ove godine, nagradom za najbolji bosanskohercegovački dramski tekst, Ejla Bavčić, Aleksandar Seksan i Dina Mušanović nagrađeni su za glumačke role, Lejla Hodžić za kostim a Damir Imamović za muziku.
Predstava nas vodi u Sarajevo danas, ulazimo u krug jedne porodice, tragamo, zajedno s njima, skrivenim i zapretenim putevima i stranputicama njihovih života, tugujemo i radujemo se sa njima, u trenucima sreće, bola, tuge, smrti i rođenja. Ljubica Ostojić po vokaciji je pjesnikinja, dramski predložak predstave „Sve se nekako preživi osim smrti„ i jest prevashodno poetski intoniran, ta linija održana je unatoč izmjenama i dopunama tijekom rada na probama, Dino Mustafić poštuje njen dramski rukopis i predstavu sigurno vodi svih 100 minuta njenoga scenskog života. Naravno, iz njene prirode proizilazi njena rascjepkanost, fragmentarnosti, to jeste dramaturgija isječaka koji postupno tvore cjelinu, ali u tomu i jeste njena draž. Jasno, to je i prije svega priča o konkretnom gradu, o Sarajevu, nekoć i danas, jer kako kaže Mustafić: „Scena je metafizički prostor u kojem se može još uvijek slobodno misliti, čak i o svom rodnom gradu, s kojim nisi nikad načisto. To je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja zna biti zavodljiva i šarmantna, ali i nepodnošljivo okrutna. Svaki grad se mijenja baš poput junakove drame. Volim sarajevski ironični pogled na sebe, kao i skeptičan pogled na svijet. Zbog toga je Sarajevo sudbinski i mitski grad.“
O tim sudbinama i mitovima jednog grada i jedne njegove obitelji govori sarajevska predstava. Poetska, ali ne manje dramska, aforistična kada se za to ukaže prilika, politična, u najboljem smislu riječi, gipka u neprestanom prelamanju kroz vremena koja nam donosi i na kojima se gradi: ona je životopis i hodogram jednoga grada, podneblja, vremena i onih zatočenih u tom vremenu. Oštra i nepristrasna kada osudjuje negativnosti: „na vlasti je danas hrpa grlatih analfabeta“, buntovna i mladalački nakostriješena: „ovaj Balkan je uklet a Sarajevo je epicentar“, sjetna i tužna, ponekad: „u ovoj kući i zidovi smrde na depresiju“, zdvojna i nesigurna kada se zagleda u vlastiti život kao u ogledalo i ne prepoznaje sebe, kada se zamrse svi konci, kada se poistavlja konačno pitanje: „ne znam kako da iziđem i iz čega da iziđem“, ali i predstava ne bez nade koju donosi mladost: „furam u novi život, hoću da gradim ovaj sjebani svijet ili bar ono što je od njega ostalo!“
Brčanski kazališni / pozorišni susreti tako nam, već 34. put, nastoje magijom teatra ukazati gdje smo to, nekada, zakazali, pošli krivo i zalutali u potrazi za životom, i kako se to taj „ sjebani svijet“, barem u pozorištu, ipak može graditi i popravljati.
Piše: Mladen Bićanić