U predstavi “Maratonci trče počasni krug,” Vladimir Tintor tumači ulogu Đenke Đavola – lika koji šarmira svojom slobodom i neustrašivošću, balansirajući između kriminala i romantičnih pretenzija. Đenka je simbol individualizma unutar disfunkcionalne obitelji Topalovića, oslikavajući njegovu ulogu kao onog koji živi na margini, slobodan od pravila i autoriteta.
Kako biste opisali Đenku Đavola kada bi bio lik iz stripova? Koje bi bile njegove supermoći?
Kako dobro pitanje, sad ste me zatekli. Super moć bi mu bila da je nevidljiv, da se može ušuljati gdje god i da može zavesti svakoga. To nekako vidim.
Ako bi Đenka imao priliku napisati svoje memoare, koji bi bio naslov knjige i koja bi bila prva rečenica?
Naslov bi bio „To mi je u ĐeEnKa”. To je definitivno naslov, jer mu je to u krvi da bude đavo. A što bi bila prva rečena? Prva rečenica bi bila “Je*eš takav život.”
Maratonci su poznati po mračnom humoru i apsurdu. Koji trenutak iz predstave vam je bio najzabavniji da izvedete, a koji vas je najviše naveo na razmišljanje?
Pa meni je jako zanimljiv ovaj filmić koji se vrti negdje na pola, on mi je u nekom redateljskom smislu baš interesantan zato što je neki omaž filmu, a u isto vrijeme je ipak kao neka živa izvedba u smislu te sinkronizacije. Na razmišljanje me navelo tumačenje koje je Dušan Kovačević već tada utkao u odnos prema ženama i to koliko su zapravo Topalovići prema svojim ženama grozni. Da ženska lica stvarno u samom tekstu, originalnom, imaju po tri, četiri riječi i to uglavnom imena svojih dečkiju ili gazda, da tako kažem. Pa mi je nekako to uvijek zanimljivo, pogotovo u ovom današnjem trenutku, baš smo se nekako potrudili da iz svog kuta malo potaknemo tu priču u ljudima, da stvarno dovedemo te žene statusu koji im pripada. Evo na taj neki način.
Ako bi Đenka mogao promijeniti samo jednu stvar u ovoj obitelji, što bi to bilo i kako bi to promijenilo dinamiku među njima?
Đenka nažalost nije tako moćan, ali kad bi mogao, mislim da bi se on riješio dosta onih toksičnih muškaraca, bez obzira na to kakav je on. Ja mislim da on ipak ima nešto što bismo danas, iz ove perspektive, smatrali nekom romantikom. On kao sve to nešto glumi da je frajer, a zapravo piše pjesme curama i donosi im cvijeće, ali kao ispod jakne da nitko ne vidi. Tako da, mislim da bi se on sigurno riješio potiho i na neke zanimljive načine ovih starih, onih koji se prema ženama već po navici odnose kako se odnose. Mislim da bi oni među prvima stradali od Đenke u nekom mraku. A sigurno bi to utjecalo na obitelj. Mislim, ako bi se on njih riješio, onda znači da on vlada. Ako on vlada, onda bi to bio dobar party.
Kako ste se pripremali za ovu predstavu? Je li bilo nešto drugačije, zanimljivo? Je li uloga bila zahtjevna?
Ja mislim da smo svi nekako očarani filmom i on se nekako utkao u opću kulturu, tako da stvarno moram priznati da dok nismo počeli raditi, ja nisam pročitao originalni tekst. Iznenadilo me da je on sam to smjestio u 70-te, iako su u filmu puno stvari mijenjali. Iznenadilo me kada sam dobio tekst naše predstave, listam i tražim scenu na jezeru, tražim krematorij, tražim kad će ga spaliti i vidim ničeg nema. Onda sam se malo zabrinuo. Ovi drugi likovi, manje – više slični kao u filmu, čak i imaju neke iste rečenice, ljudi u publici će se na to referirati i bit će im super, a ja odjednom pao s Marsa. Ali s druge strane, kad tako padneš s Marsa, onda ti to da neku slobodu. Kad već znači totalno izvan svakog konteksta koji ljudi znaju, ako nisu čitali originalni tekst. Da ti neku slobodu da kreiraš to po svome. I stvarno, redateljica je imala par uputa u smislu govora i tog dorćolskog bezobrazluka. Što je meni bilo dovoljno i onda mi je bilo inspirativno raditi.
Da se Đenka Đavo nađe u modernom svijetu, čime mislite da bi se bavio? Bi li bio poduzetnik, političar, YouTuber ili nešto sasvim drugo?
Pa ja mislim da bi on u današnjem vremenu bio, nažalost, neki neshvaćeni lik. Ne bi bio baš neki influencer, ne bi se bavio politikom… Ali mislim da bi imao neki bend, furao svoj film. Mislim da bi se u ovom vremenu izgubio malo, jer je 70-ih bilo mjesta za takve romantične rokere. Danas su takvi ljudi nevidljivi.
Predstava je u osnovi kritika društva, ali i priča o disfunkcionalnim obiteljima. Kako mislite da publika doživljava Đenkinu ulogu u toj dinamici?
Ono što sam čuo od publike, koja mi je nakon izvedbi prilazila, je da se njima sviđa ta Đenkina sloboda, jer on je negdje na rubu, on može šta hoće pred Topalovićima, glumi da je on dio te priče. Vidim da je publici nekako drag, dobar je. I ono što znam, da žene govore da su sve u životu srele ili imale tog jednog Đenku Đavola.
Đenka možda nije tipičan heroj, ali svakako osvaja svojim posebnim šarmom i autentičnom interpretacijom lika. Tintorova vizija Đenkinih memoara i pogled na ulogu žena u predstavi dodatno su oslikali lik kao nekoga tko, iza maske đavola, skriva romantične namjere.
Piše: Ena Gluhaković
Foto: Dragan Deanović i Dejan Đurković