Aljoša Čepl je hrvatski glumac, poznat po svom radu u pozorištu i na filmu. Glumio je u predstavama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, gdje je aktivan u lokalnoj glumačkoj sceni. Pored pozorišnih uloga igrao je u filmu „Sveta obitelj“ i tv serijama.
Aljoša Čepl tumači lik Mirka Topalovića u predstavi koja se, poput poznatog filma, bavi crnim humorom i gorkim prikazom porodice Topalović, koja vodi pogrebno preduzeće. Aljoša Čepl se pridružuje glumačkom ansamblu koji uključuje i Miroslava Čabraju, Duška Modrinića, Antonija Jakupčevića, Vladimira Tintora… Neosporna je veličina pisca Dušana Kovačevića tako da je rediteljka Olja Đorđević progovorila kroz njegovo djelo svojim glasom.
Kultni film „Maratonci trče počasni krug“ je jedan od najgledanijih na našem podneblju tako da je bilo zanimljivo pratiti očekivanja i reakcije publike na izmijenjeni tekst i drugačije izvođenje jer su pozorište i film dva sasvim različita medija. Upravo o tome i ulozi u predstavi razgovaram sa Aljošom Čepl, koji je igrao Mirka Topalovića.
Mirko je specifičan lik sa kompleksnim odnosom prema svojoj porodici i svijetu oko sebe. Šta je za Vas bio ključ u razumijevanju njegovog karaktera i motivacija?
On je zapravo žrtva svoje porodice i ja sam ga pokušao predstaviti kao predstavnika jedne mlade generacije, koja se zapravo želi odvojiti od generacije svojih pokvarenih roditelja i furati neku svoju priču. On zapravo pokušava pobjeći od svega toga, od svih tih grobarskih stvari, međutim kako to većinom biva, koga ne možeš pobijediti onda mu se pridružiš. Tako je i naš Mirko jedan nesrećan lik koji u nemoći postaje još gori od svojih ukućana. Pokušao sam ga igrati tako da bude mladalački i nadam se da sam u tome uspio.
Da li Vam je filmska verzija Maratonaca pomogla ili odmogla u stvaranju Vaše verzije Mirka? Kako ste balansirali između kultnog filma i vašeg ličnog pristupa ulozi? Da li ste se inspirisali Bogdanom Diklićem ili ste težili potpuno novoj interpretaciji?
Naravno da sam impresioniran i inspirisan njime jer je on veliki glumac. To je njegova velika uloga, a ja sam se trudio raditi nešto svoje, budući da je u ovoj priči to malo drugačije. Naravno da je čast igrati ulogu koju je igrao Bogdan Diklić, ali sam se trudio da me se ne upoređuje. Mislim i da sam vizuelno dosta drugačiji od njega tako da publika vrlo brzo počne mene gledati kao Mirka, a oni koji dolaze gledati da bi nas upoređivali sa filmom, oni možda nekako sa neprihvaćanjem gledaju cijelu predstavu.
Predstava se bavi crnim humorom i ozbiljnim temama kao što su smrt i lažni moral. Kako ste uspjeli da izbalansirate humor sa dubljim značenjima koje tekst nosi?
Mislim da smo to dobro napravili, naravno uz neke gegove. Uz glumačke kreacije se taj crni humor desio na jedan drugačiji način nego u filmu. Mislim da smo se možda više bavili generacijskim jazovima, nekakvim staračkim problemima koji kod ljudi postoje. Za razliku od filma gdje se nekako više bave problemima društva, samog njihovog preduzeća, kod nas je to možda u drugom planu. Dramski tekst izvorno je puno drugačiji od filma tako da smo se bavili time.
Kako je saradnja sa režiserkom Oljom Đorđević uticala na vašu izvedbu? Kovačevićev tekst može se tumačiti na mnogo načina. Kako Vas je Olja Đorđević usmjerila da u svom tumačenju oživite Mirka?
Mogu reći da me je dosta puštala da sam kreiram Mirka. Davala je dobre upute jer ona je stvarno jako dobra režiserka i mislim da mi je dala da ovu ulogu kreiram po sebi i da joj dam neku svoju osobnost. Tu puno pomažu i songovi i neke stvari koje su tipične za pozorište, za razliku od filma koji je puno realniji od samog pozorišta. Mislim da smo u tome uspjeli.
Jedan od glavnih aspekata priče je dinamika između članova porodice Topalović. Kako ste izgradili interakcije sa kolegama glumcima koji tumače ostale članove porodice?
Mi smo ansambl koji je jako dugo zajedno i jako dobro se poznajemo. Rad sa svima je bio jako ugodan i mislim da se ta suigra i naša povezanost dosta osjeti. Ali svaka predstava je drugačija, ovo je 34. put kako je izvodimo. Svaka predstava donese nešto novo i uvijek se dešavaju neke nove stvari, isto kao što je svaki put i publika nova, tako da se i mi kao ansambl u svakom novom izvođenju nadograđujemo. Zaista uživamo u ovoj predstavi i mislim da se to vidi.
S obzirom na kultni status filma i njegovu dugovječnost, kakve su reakcije publike na predstavu? Kako mislite da će ova predstava nastaviti da živi i komunicira sa budućim generacijama?
Po mom mišljenju živimo u vremenu u kojem je malo dugovječnih predstava. Ova ima potencijala da to bude zbog svog naslova. Kada radite nešto što se zove „Maratonci trče počasni krug“ to svi žele vidjeti, zato što je komedija i ima zvučni naslov. Svi i dan danas citiramo rečenice iz filma i mislim da je to dobar put za dugovječnost predstave. Ipak, ne smijemo zaboraviti da još živimo u vremenu kad je usmena predaja puno jača od bilo kojeg Instagrama ili Facebooka, i da će činjenica koliko ljudi komentariše i prenose drugima utiske sa predstave puno više doprinijeti da ova predstava doživi sto, dvjesto ili petsto izvedbi.
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dejan Đurković i Dragan Deanović