Glumački ansambl predstave “Tri prikazivanja Boga” čine Boris Balta, Elmir Krivalić, Ivana Perkunić Mešalić, Adnan Omerović, Mirza Pinjić, Siniša Udovičić, Irma Zukić i Edis Žilić. Kostimografiju na ovoj predstavi potpisuje Vesna Teodosić, scenografiju Daniel Premec, muziku Z&O, a asistentkinja režije na predstavi je Belma Lizde Kurt.
Kako je saopšteno iz Narodnog pozorišta Tuzla, ovo je predstava koja u tri čina donosi priče o nekim od najstrašnijih dijelova istorije 20. vijeka. Upravo smo to gledali na Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom.
Prema riječima reditelja Aleša Kurta, početna zamisao je da se ove tri jednočinke dešavaju tamo odakle se niko nije vratio ili ako se vratio nije mogao napisati hroniku koja bi opisala šta su ljudi osjećali na tim mjestima. Bitka za Staljingrad, koncentracioni logor Aušvic i Goli otok tri su različita mjesta u kojima se dešavaju tri različita užasa, drama o krajnjim granicama čovjeka.
Ivana Perkunić Mešalić je bosanskohercegovačka glumica poznata po svojim ulogama u pozorištu i televiziji. Ima bogatu karijeru i često se ističe svojim talentom i sposobnošću da igra raznolike uloge. Igrala je u televizijskim serijama, filmu Montevideo Bog te video, Efekat leptira.
U predstavi Tri prikazivanja Boga, Ivana Perkunić Mešalić igra značajnu ulogu koja se fokusira na duboke teme o vjeri, moralnosti i ljudskoj prirodi. Ova predstava istražuje različite perspektive na božansko i na ljudske odnose, a njen nastup doprinosi emocionalnoj dubini i kompleksnosti priče.
U predstavi Tri prikazivanja Boga, Ivana Perkunić Mešalić je Glasnica u prvom činu bitke za Staljingrad, Logorašica u koncentracionom logoru Aušvic i Vera preživjela sa Golog otoka. Svaka uloga prenosi snažne emocije i poruke o ljudskoj patnji i preživljavanju. Kroz njen lik, predstava istražuje teme identiteta, vjere i nade usred teških okolnosti.
Svi likovi predstavljaju glas onih koji su suočeni s ekstremnim patnjama. Njena uloga često nosi težinu traumatičnih iskustava, a kroz nju se istražuje ljudska izdržljivost i potreba za nadom. Ova emocionalna dubina čini je važnim sredstvom za izražavanje univerzalnih tema o životu i smrti.
Svi likovi u predstavi simbolizuju glas onih koji su marginalizovani ili zaboravljeni u društvu. Njena priča može poslužiti kao podsjetnik na ljudsku snagu i otpornost, čak i u najtežim okolnostima, tako što njena prisutnost u predstavi izaziva refleksiju o ljudskoj prirodi i moralnim dilemama.
Možete li nam reći nešto o svom putu do uloge u ovoj predstavi i kako ste se pripremali za svoju ulogu?
Proces je bio jako zanimljiv upravo zbog reditelja, zbog Aleša. Čovjek radi nevjerovatne stvari, radi tako teške scene, a rješava ih na tako jednostavan i lagan način. Moram priznati da u početku dok smo radili mizanscen, kad smo postavljali scenu gasne komore nije mi bilo jednostavno, nije mi bilo dobro, na par proba sam plakala, nisam mogla nikako da prihvatim šta čovjek čovjeku u stvari uradi, ali opet Aleš je poseban režiser, ima tu harizmu i dovede glumca najednostavnije do konačnog rješenja.
Jeste li istraživali možda specifične filozofske i teološke teme pripremajući se za ulogu?
Pa više smo se bavili istraživanjem ovih epoha, bitkom za Staljingrad, kao i događajima na Golom otoku. Strašne su sve te činjenice, nije nimalo jednostavno i što je najgore to se i dan danas dešava.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočavali tokom rada na ovom komadu?
Ta gasna komora, to mi je bilo neko novo iskustvo u mom glumačkom životu.
Kako mislite da publika reaguje na poruke koje nosi ova predstava?
Mislim da im je jasno i da im nije nimalo jednostavno gledati ovakvu predstavu, jer svi smo mi u tome. Naši djedovi, naši pradjedovi, uvijek je neko to doživio ili čuo od bližnjih i komšije. Svi imaju nekoga ko je imao neku takvu priču, što je najtužnije ustvari.
Kako se Vaša lična uvjerenja reflektuju u ovom komadu?
Pa ja sam pokušala to da prikažem svojim krikom na sceni, koji je sve jači i jači i koji na kraju dovodi do gađenja. To je moj glumački izražaj u ovoj predstavi. Taj krik istorije se ne može zaustaviti, on je sve gori i gori za slušati.
Igrate Veru, logorašicu ali i glasonošu. Kod nas se često kaže da glasnik uvijek strada?
Vera je jedan od likova u jednočinki o Golom otoku i ona je samo jedna od svih tih koja je preživjela, a podkast je nevjerovatan izraz u režiserovom načinu da unese savremeni oblik u ovakvu predstavu, njegova specifičnost i originalnost.
Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja predstave?
Pa upravo to da otkrije koliko je strašno šta čovjek čovjeku radi, to da osvijestimo. Svi smo mi ljudi, to je kao da radiš sam sebi. Samo tako treba to da predočimo sebi, jer ovo ludilo dokle ide, ako sami sa sobom ne riješimo neke stvari u glavi mislim da će se ove stvari uvijek dešavati.
Pozivam publiku gdje god da je da dođe i pogleda ovu predstavu.
Svi likovi u predstavi se bave pitanjima vjere i postojanja Boga, postavljaju važna pitanja o smislu patnje. Njihove dileme i unutrašnji sukobi mogu potaknuti publiku na razmišljanje o vlastitim uvjerenjima i vrijednostima. Predstava počinje riječima iz Biblije „Niko nikad nije vidio Boga osim Gospoda Isusa Hrista.“
Kako Ivana Perkunić Mešalić i svi ostali likovi na sceni interpretiraju svoje uloge je ključno jer upravo njihova sposobnost da prenesu emocionalnu složenost i suptilnosti likova značajno utiču na cjelokupni doživljaj predstave. Njihova gluma može odražavati unutrašnje borbe i istovremeno pružiti publici osjećaj nade i empatije.
Predstava ukazuje na to kako likovi u predstavi “Tri prikazivanja Boga” mogu djelovati kao snažan katalizator za raspravu o dubokim temama koje se tiču ljudske prirode, vjere i preživljavanja.
Svaki lik nosi težak psihološki teret. Njihova prošlost, ispunjena traumama i gubicima, oblikuje njihov karakter. Kroz njihove misli i osjećaje, predstava istražuje mehanizme preživljavanja, kao i načine na koje se ljudi nose s gubitkom identiteta i nade. Njihove unutrašnje borbe mogu prikazivati različite faze emocionalnog oporavka – od negacije do prihvaćanja.
Svi postavljaju temeljna pitanja o postojanju Boga i smislu patnje. Njihovi dijalozi često sadržavaju sumnje u božansku pravdu, posebno u kontekstu patnje i nepravde koju doživljavaju. Uprkos svojoj sumnji, neki likovi shvataju da vjera može biti izvor snage čak i u najtežim trenucima.
Snaga likova u predstavi može se tumačiti kao simbol otpora i nade. Njihovo opstajanje i borba protiv nepravde predstavljaju univerzalnu potragu za smislom. Oni mogu biti i metafora za glas koji progovara u ime onih koji su izgubili svoj glas, čime se naglašava važnost empatije i solidarnosti i simbol ljudske otpornosti, nade i dubokih filozofskih pitanja. Predstava potiče gledaoce na razmišljanje o vlastitim uvjerenjima i iskustvima, ostavljajući snažan emocionalni utisak.
Piše: Aleksandra Simić
Foto: Dragan Deanović