Kako ste doživjeli Anđu koja je najtužniji i najnesrećniji lik u predstavi?
Svi likovi su tužni i nesretni, ali na kraju svi traže svjetlo. Anđa je neiskvaren lik, u sebi ima nešto dječje, ima svoje ideale, rastrgana je između ljubavi prema Joci i straha od oca. Ona na kraju bude slomljenog srca i, kao što je negdje rekao i redatelj, živa zakopana. Ona tako nekako završava svoju sudbinu. Da li će završiti kao Ofelija nekakvim samoubojstvom ili drugačije, jer ona više nema u što vjerovati, nema se čemu nadati. Da, ona je zaista tužan i nesretan lik.
Krhka i nježna Anđa na kraju ima težak izbor između ljubavi i odanosti porodici?
Ona bira porodicu jer od te ljubavi više nema ništa. Ona, kada je doživjela tu sramotu i kada je odbačena, nema se više čemu nadati i ona mora ostati. Ustvari ona uopće ne bira jer joj je to jedino preostalo.
Znači li da je poruka da svako ko pokaže malo bunta i ne bude pokoran biva odbačen i završi tužno?
Nažalost često ispadne da je tako, iako ja mislim da u ljudima treba njegovati ono što je dobro i da ne mora uvijek biti tako. Možda ova predstava i ne završava baš ovako, jer je redatelj originalni kraj preinačio, da ne budemo svi Bukare, već da i Bukara pokuša pronaći svjetlost.
Brešanovog „Hamleta“ postavljala su mnoga pozorišta na ovim prostorima. Da li je moguće njegov tekst igrati na drugačiji način od već viđenog?
Gledala sam nekoliko izvedbi ovog teksta i kada je odlučeno da mi to radimo, rekla sam: ma, hajde to je već viđeno i tu se ništa novo ne može napraviti. Ali na kraju bavljenja Brešanovim tekstom, vidjeli smo da je on pisan i za tadašnje, i sadašnje i za buduće vrijeme i da daje mnogo prostora za nadogradnju, inovacije i traženje novog izraza. Mislim da je redatelj, zajedno sa nama, odlično postavio stvari na aktulan način. Tako da nisam imala pravo, uvijek se sve može uraditi na drugačiji način.
Šta je lakše igrati, vesele ili tužne uloge. Na koji način ste gradili svoju Anđu?
Tehnika ulaska u lik je u principu uvijek ista. Prvo reditelj iznese zamisao i onda čitajući i iščitavajući tekst pokušavate da raspakujete lik koga igrate. Nakon prvog čitanja jasno je kakav je to lik. Ovaj puta moja vizija Anđe poklopila se sa redateljovom zamisli. Naravno u toku proba bilo je puno prostora za finese. Leo je sjajan i čovjek i redatelj, i zaista je sposoban iz svakog od nas da izvuče maksimum.
Scenografija je specifična, ne raskošna ali efektna?
Mislim da se htjelo sa scenografijom izbjeći zatvoreni prostor i, naravno, scenografija prati mjesto održavanja radnje, a to je selo. Sve je urađeno vrlo jednostavno, data nam je mogućnost da se poigravamo sa elementima što, mislim da, publici izgleda efektno.
Publika, ipak, sve je to zbog nje?
Gdje god igramo imamo dobar prijem publike. Ovo nije predstava gdje publiku pola predstave tjerate da se smije da aplaudira ili da plače. Mislim da i tekst i naša izvedba u kontinuitetu drže pažnju kod publike. Ipak, kazalište je takvo da autor predstave mora, bez obzira kakav je tematski tekst, ostaviti segmente gdje će se publika nasmijati i aplaudirati.
Razgovarala: Miljana Đurđević