„Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“, hrvatski je dramski klasik, ovjenčan brojnim nagradama za tekst i još brojnijim nagradama za mnoga uprizorenja u proteklih pola vijeka na profesionalnim i amaterskim pozornicama u bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Na scenu mostarskog Hrvatskog narodnog kazališta ovaj tekst Ive Brešana postavio je Ivan Leo Lemo. U predstavi je angažovan cjelokupni glumački ansambl HNK Mostar. Igrate Bukaru, seoskog političkog moćnika, upitnog prvoborca … Možemo li reći da živimo u vrijeme „bukara“?
Uvijek. Bukaru proizvode neki ratovi, neki poremećaji u društvu. Tada takvi ljudi isplivaju i dođu u prvi plan. I dođu uvijek poslije nekog rata. I imali smo Bukaru i poslije Prvog svjetskog rata i poslije Drugog i poslije zadnjeg rata i vjerovatno će se poslije idućeg rata odmah krenuti u bukareštinu jer je to mormala za svako društvo. Jer Bukara se ne može dogoditi u jednoj Švicarskoj, jednoj Njemačkoj ili bilo kojoj drugoj uređenoj državi, nego se dogodi kada je neki rat. Ko bi gori sad je doli i u takvim velikim tumbanjima moguć je Bukara i on nas svaki put nepogrešivo pohodi. Bar nas na ovim prostorima. Nas koji često ratujemo.
Koliko je Vama bilo inspirativno raditi na ovom liku? Jeste li inspiraciju tražili u nekom stvarnom liku?
Naravno. Danas bukara ima gdje god da se okrenete, tako da je bio lako s te strane. I naravno, Bukara se pojavi kada padne imunitet društva, evo baš kao što je meni sad pao imunitet, pa sam dobio temperaturu, pa me grlo boli. I ovo mi je bila najteža predstava koju sam igrao. I samo sam mislio o tome kako izdržati do kraja da skroz ne zablokiram. I, evo, zadnjim naporima uspio sam.
Kažete Bukara se dešava u društvima u kojima padne imunitet, a ja bih dodala i u društvima o koja se „očeše kultura“ ili u kojima se kulturnim smataraju oni koji znaju da čitaju i pišu. Naravno, ovo sam parafrazirala replike iz predstave?
Da… Kod nas se nekakav sustav pravio od 1945. kao i od 1995. godine. I od 1945. bukareština je predstavljala otvorena vrata za razne bukare. Potpuno isto kao i vrijeme u kojem živimo. A pogotovo se u kulturi najviše nađe th promašenih likova i kulturom obično upravljaju oni koji malo o njoj znaju. I to je ta pojava koju treba suzbijati i to tako da se mi ustabilimo i da budemo društvo koje neće živjeti od zasluga. Znate, ako neko živi od zasluga to nije dobro. Ako sam ja bio u borbi to meni ne daje za pravo da budem direktor kazališta. Ako sam bio u borbi ne znači da mogu sve i da mogu svašta. Mi nekako, u biti, nismo ni prestajali, uvijek smo imali te koji su bili u nekakvoj borbi. I onda i sad. I mislim da će to biti i dalje tako.
Ako se ne varam ovo je bila prva inscenacija ovog Brešanovog djela nakon njegove smrti. Je li s toga odgovornost bila veća?
Pa jest. I bio nam je i Ivin sin, Vinko Brešan, pošto se sada njega mora pitati za sva Ivina djela. I ovo mu je, mislim, prva predstava koju je dao da se radi, koju je on odobrio. I bio je na premijeri i jako je zadovoljan. Mislim da smo dali od sebe najbolje i da smo iščitali taj tekst kako treba. Nije se ništa kratilo, a režija je u biti onaj prelaz između scena. Tu se reditelj raspojasao, a mi smo to podržali. I mislim da je ova predstava aktuelna baš u ovo sad neko vrijeme koje mi živimo. Mi smo nekada imali Bukaru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru gdje je intendant bio podoficir JNA. On je prije toga bio inspicijent i te turbulencije su se dogodile i on je postao intendant, dakle, bukvalno preko noći je od inspicijenta postao direktor. I to je taj Bukara. Njega sam ja igrao.
Ulogom Bukare ste se, nakon više od 20 godina, vratili na scenu HNK Mostar, ali i u teatar… mada ste igrali u međuvremenu u HNK Osijek?
Jeste Ja vam to kao da idem na Olimpijadu. Svake tri, četiri godine zaigram u nekom teatru.
S druge strane jako ste aktivni na filmu, u televizijskim projektima. Zašto se teatru ne posvećujete više?
Ja mislim da su filmovi malo ozbiljnije stvari. I trajnije. Teatar traje samo dok se igra ta predstava i biti glumac u teatru ne znači biti vječan. A svaki umjetnik je u biti vječan, i onaj što slika i onaj što piše i onaj ako dobro pjeva i on je vječan. Samo glumac u teatru nije vječan. I po meni onda to nije ni umjetnost, jer nije vječna.
Znači li to da se Slaven Knezović ulogom Bukare nije vratio u teatar, nego da će i dalje njegovo igranje na daskama koje život znače biti incidentna pojava?
Pa otprilike. Ne vraćam se ja u teatar. Ja ću se i dalje, olimpijski, samo povremeno pojavljivati, samo kada mi se nešto svidi tada ću igrati u teatru i to onako za svoju dušu. Tako da me boli briga za publiku i za sva mišljenja, to ja igram radi sebe i za sebe. To jeste malo sebično, ali to je teatar, koji nije za glumca vječan kao film. Znamo da film, ako je dobar može trajati stotinama godina, kao i dobra muzika, slika. Zbog toga što to ne koketira s vječnošću ja imam taj neki otpor i s te strane bavim se stvarima koje će ostati vječno.
Razgovarala: Danijela Regoje