Ovo je druga noć za redom da smo imali priliku pogledati predstavu rađenu po tekstu koji je svoju slavu već doživio kao film, i koja s teretom filma dolazi pred publiku. Međutim, baš kao i Misiračin „Sabirni centar“ noć prije, tako je i Brešanov „Ustav Republike Hrvatske“ pokazao da ukoliko režiser razmišlja teatarski i ne pokušava film prenijeti na pozorišnu scenu, pokazao kako je takva bojazan potpuno bespotrebna.
Na sceni se nalazi nekoliko prostora, u kojima se nerijetko radnja odvija paralelno. prelasci iz jednog u drugi prostor djeluju veoma prirodno. U situacijama kada se radnja na dva prostora odvija istovremeno, te radnje se nadopunjuju i komentarišu, čemu uveliko doprinosi i dobra i ujednačena glumačka igra.
Najjači adut ove predstave je izrazito duhoviti tekst Tomića i Grlića, koji se bavi veoma ozbiljnim problemima (hrvatskog) društva – odnosom spram manjina. Kao okvir iskorišteno je učenje Ustava, koje jednom komšiji, Srbinu, treba kako bi položio ispit i zadržao posao policajca, a za koji ga priprema komšija, koji je Hrvat, nacionalist i homoseksualac. Kroz odnos njih dvojice, kroz suočavanja predrasuda koje imaju jedan prema drugom, ogoljava se i sav njihov besmisao. Njihov odnos se na početku amortizira preko dva lika, Antine supruge Maje i Vjekoslavovog oca Hrvoja. Maja je medicinska sestra koja pazi Hrvoja i koja organizuje njihovo zajedničko učenje, smiruje Antu i uvijek ga uspijeva nagovoriti da se ponovo vrati na učenje s Vjekoslavom i bez koje bi njihov odnos bio nemoguć – nakon prve rasprave njih dvojica nikada ne bi progovorili jedan s drugim. Hrvoje, osim što je uzrok inicijalnog susreta Maje i Vjekoslava, funkcioniše i kao odjek (ne tako) daleke prošlosti, jedne ideologije, i to ponekad doslovno kao odjek – njegov govor je nepovezan, čujemo samo dijelove i to po pravilu povike koje, od njega kao lika, očekujemo.
Radikalno različite pozicije koje Ante i Vjekoslav imaju u početnom odnosu vremenom postaju bliže. Učeći Ustav, oni uče i jedan o drugom, prepoznaju se kao slični, te se na kraju počnu ponašati jedan prema drugom kao čovjek prema čovjeku. Sve ovo ostvareno je odmjerenom i ujednačenom igrom glumačkog ansambla, koji su svoje likove gradili nepretenciozno, igrajući se stereotipima. Lik svećenika, kojim se oslikava uloga Crkve u zajednici kroz pomoć koju je emigracija skupila za pomoć zaslužnom suborcu iz drugog svjetskog rata, te zanimanje za Hrvojevu nekretninu, dodatno podcrtava odnos zajednice spram pojedinca. S druge strane, likom Stazića se i proširuje priča o homoseksualnosti u društvu.
Predstava završava čudom. Nakon Hrvojeve smrti i Vjekoslavovog pokušaja ubistva, saznajemo da je Maja, kojoj su ljekari rekli da ne može zatrudnjeti, trudna. I tako Vjekoslav, sin osvjedočenog ustaše, pri tom i homosekualac, postaje kum djetetu čiji je otac Srbin.
„Ustav Republike Hrvatske“ je značajna predstava, koja se bavi stvarnim problemima (hrvatskog) društva na jedan duhovit način, ali hirurški precizno, te uprkos svemu nudi nadu za bolju, pravedniju, budućnost.
Piše: Elvis Ljajić