“55 kvadrata” je tekst inspiriran svakodnevicom grada Splita tokom ljetnih mjeseci. Naime, stari grad Split i Dioklecijanova palača, koji su uvršteni u UNESCO-ovu listu svjetske baštine, tokom turističke sezone uske uličice pretvaraju se u kakofoniju, a domicilno stanovništvo se masovno iseljava iz palače.
Pločice s prezimenima zamijenile su table s natpisom apartmani, na mjestima nekadašnjih knjižara, mesnica, frizerskih salona, urarskih radnji danas su “wine and cheese barovi”, fast foodovi i, općenito, sezonski obrti s pretencioznim, engleskim imenima i, u pravilu, jako visokim cijenama.
Predstava je kolektivna biografija Splićana, a govori o porodici koja je izbačena iz stana koji unajmljuju, te odlučuju ljetne mjesece provesti kod roditelja, mlađeg brata i bake u stanu od 55 kvadrata.
Za Bilten je govorio Ivan Plazibat, redatelj „55 kvadrata“. Također, na ovogodišnjim Susretima, Ivan Plazibat je režirao još dvije predstave, predstavu „Moj sin samo malo sporije hoda“ u izvedbi Sarajevskog ratnog teatra koja je otvorila Susrete, te „Ožalošćena porodica“ koja će biti večeras (ponedjeljak 23.10.2023.) igrana u izvedbi Satiričnog kazališta Kerempuh iz Zagreba.
Šta Vas je inspirisalo za ovu predstavu? Znamo da se slika starog grada Splita uveliko promijenila, da je nestalo starosplitskog duha „unutar zidina Dioklecijana“ te da je sve podređeno kapitalističkom prokletstvu brze zarade na turistima, ali kakvi su to problemi koji Splićane more?
Predstava je nastala da progovorimo o problemu Splita 21. stoljeća i nešto što se zbiva pred našim očima i ušima, a to je zapravo da je grad sve više i više pod naletom turizma i kapitalizma i kao takav biva oduzet svojim stanovnicima. Ovdje je zapravo priča o mladom bračnom paru koji zbog porasta cijena nekretnina nema pravo na svoj životni prostor i prisiljen je vratiti se roditeljima u jeku turističke sezone. Tu zapravo dolazi do destrukcije jednog odnosa, jedne ljubavne veze, kronike kraja jednog braka. Ali smo isto htjeli pokazati koliko je bitno, zapravo, to pravo na životni prostor i da je to jedno od osnovnih ljudskih prava i šta se zapravo događa u tom Splitu. Svi smo vezani za idealističke slike Splita, ali riječ je o Splitu koji izumire. Na neki način kroz kazališne predstave nudi se sentiment kao dokaz da je Split ostao isti i da se ništa nije promijenilo, a u stvarnosti ulice nas demantiraju. Recimo, ljeti Splićani izbjegavaju Dioklecijanovu palaču i uži centar grada jer je nemoguće proći.
Kroz prizmu predstave „55 kvadrata“ ustvari se oslikava današnja slika Splita?
Grad Split je prilagođen turističkoj ponudi i grad postaje kao jedna šarena kulisa za turiste i zapravo nekakve sulude dućane. Mi u Splitu imamo božićni dućan koji radi cijelu godinu i očito je da sve to služi samo turističkoj šarenoj slici. Ono što je zapravo riječ, jeste da je sve to priča o gradu koji ne služi građanima i gradu koji ne može više rasti dalje kao onakav kakav je bio. Ovdje nas je zanimalo kako ljudi i obiteljski odnosi odumiru u takvim gradovima.
Split je s jedne strane ušminkan za turiste, na UNESCO-ovoj je listi svjetske baštine, gleda se kroz ružičaste naočale, ali nije baš takav za svoje domaće stanovnike?
Velika je diskrepancija između ljudi koji rade nekakve uslužne djelatnosti i koji ne žive od turizma i od te šarene turističke slike i ogromnog porasta cijena i inflatornog šoka. Ono šta zapravo je bitno je to da ovaj tekst nastao i nakon dugo vremena u HNK Split je izveden tekst koji progovara o Splitu 21. stoljeća. Nakon dugo vremena Splićani sa svojim problemima su prikazani na sceni, a ne kao prije, kroz neke tekstove gdje su u komičkom ključu kao karikature, ali ovdje nam je bitno donijeti građane Splita na scenu i da nekako ljudi vide svoje živote. To je publika u Splitu prepoznala, publika izvan Splita prepoznaje i drago mi je da predstava ima regionalni teatarski život.
Predstava je postavljena da ima i live snimak sve vrijeme, futuristički urađena gdje se vide i sitni detalji koji se inače ne vide na pozorišnim predstavama, kako ste došli na tu ideju?
Zapravo zbog tehnologije, u prvom redu tona i putem bubica i putem kamere htjeli smo donijeti nekakav hiperrealistični glumački princip, jer zapravo, riječ je o tekstu koji nema jakih dramskih sukoba, nema jakih kazališnih scena gdje se cijepaju strasti.
Ono šta omogućava kamera zapravo je pogled u nutrinu tih ljudi jer u kazalištu nikada nemamo krupni kadar, a sada zahvaljujući kameri imamo krupni kadar i vidimo da tu ipak ima jako puno drame, iako naizgled nema, ali na kameri se vidi da ima. Drugo šta je kamera odradila jeste simultanizam prostora, prostora stana, prostora svih soba, da se život odvija u svim sobama simultano. Da se u dnevnom boravku obavlja jedna radnja u kupatilu druga i to je kamera omogućila, čak smo vidjeli i po back stage-u odigravanje radnje. U Splitu igramo i s liftom kazališne zgrade, tako da bez kamere ne bi imali prostor cijelog stana i ne bi imali krupni kadar i zbog toga je kamera zapravo još jedno izražajno teatarsko sredstvo u ovoj predstavi.
S obzirom da i sami pripadate mlađoj generaciji, s kojim problemima se mladi ljudi u Splitu danas susreću, a koje recimo nisu imale generacije njihovih roditelja?
To je ovaj problem perspektive grada koji nema više gdje rasti, vidi se to po stambenom pitanju i po pitanju izbora karijera, jer su ograničeni izborom. Ili će raditi u turizmu gdje se recimo obrće lak novac, naravno ne degradiram turističke djelatnosti, ili će raditi nekakve poslove koji su smisleniji i graditi bolje društvo. Nemamo izbora poslova koji su u službi zajednice i građenja boljeg društva, to je ono s čime smo suočeni, ali kao i svi drugi na Balkanu.
Šta biste Vi poručili?
Pričali smo o problemima Splita, ali mislim da ono što ova predstava svjedoči je da su Splićani žilavi ljudi i ljudi s karakterom zbog kojih će taj grad preživjeti i ponovo oživjeti.
Piše: Kristian Bilić
Foto: Dragan Deanović