Za potrebe realizacije predstave Dušana Kovačevića „Sabirni centar“, redatelj Marko Misirača je u pomoć ansamblu Narodnog pozorišta Republike Srpske uključio glumce Gradskog pozorišta Prijedor. Glumci iz ove pozorišne kuće iznijeli su vrlo kvalitetno povjerene im likove. Među njima je i glumac Dean Batoz, u ulozi pokojnog Salke Ruzmarina, harmonikaša Roma koji je nadimak Ruzmarin dobio od silnih svirki po svadbama.
Kako je u prijedorskom kazalištu? Kako je glumcima tamo? Kako doživljavate Festival u Brčkom?
Pozorište Prijedor se često pojavljivalo na festivalu u Brčkom. Ovo je jedan stvarno dobar festival koji pokazuje gdje je pozorište danas. Vi ste to digli na viši novo, na jedan pijedestal, ali i obavezali druge gradove koji imaju slične festivale. A što se tiče pozorišnog života u Prijedoru, mi radimo dosta. Ove sezone imaćemo sedam premijera. Skoro smo imali premijeru predstave „Laža i paralaža“. U subotu 18. novembra je bila premijera. Jedna dobra komedija. Nadam se da ćemo s njom doći i kod vas. A sad, da nam je taj pozorišni život na nekom zavidnom nivou, moram priznati da nije. Danas pozorište jako teško može da se bori sa internetom, televizijom … Ali mi uspjevamo nekako. Imamo svoju publiku, ljubitelje pozorišta i punimo salu.
U ovom slučaju, odnosno nastupu u Brčkom, predstava je po tekstu Dušana Kovačevića. Vrlo poznati tekst, „Sabirni centar“, a radnja smještena u Krajinu, odnosno Banju Luku. Iznenađuje očekivanje publike.
Da. Malo smo je lokalizovali. Radnju prebacili u Banju Luku. Ali bez obzira na to predstava funkcioniše i po reakciji publike vidim da je publika predstavu prihvatila i nadam se da će ta predstava imati svoj dug život.
Kako ste Vi doživjeli ulogu Salke Ruzmarina?
Svi su navikli na Srećka Ruzmarina a mi smo napravili da je Salko Ruzmarin. To je vrlo zanimljiv lik. Nezahvalno je praviti neki lik kada je on već postao kultni, zahvaljujući filmu Gorana Markovića „Sabirni centar“. Ali bilo je stvarno zadovoljstvo glumiti ovu ulogu. Harmoniku nisam nikada svirao, a ovo je prvi put da sem je učio svirati. Zanimljivo je. Napravili smo ga da je jedan tužan čovjek. Ima veliki problem jer mu ukradu harmoniku, kao što svi znaju.
Koliko je teško nakon kultnog filma igrati predstavu po tom istom tekstu i zadržati pažnju publike?
Stvarno je teško jer svi već znaju kakav je taj Ruzmarin u filmu. To je ostalo upisano u pamćenju. Isto je nezahvalno igrati neke čuvene pozorišne uloge kao na primjer „Radovana III“ ili „Balkanskog špijuna“, jer to obilježi i glumce i sve i ljudi uvijek upoređuju kakav je bio glumac u filmu, a kakav sam ja koji igram u predstavi. A predstava je potpuno drugačija. Marko Misirača je malo pribjegao filmskoj montaži, ali je velika razlika između filmskog scenarija i ovog, pozorišnog teksta.
Ova predstava je rađena u koprodukciji dva kazališta. Koliki je izazov raditi u koprodukciji?
Ovo je četvrta predstava koju radim sa Markom Misiračom. On je jedan mlad, talentovan reditelj, vrijedan i koji zna šta hoće. A koprodukcija svakako dobro dođe. Dobro dođe da se Pozorište Prijedor, koje je malo, pojavi na nekim festivalima na kojima ranije nismo kokurisali, kao na primjer „Sterijino pozorje“. Mi se nadamo da ćemo proći i tamo pa da će se Pozorište Prijedor pojaviti i na tom festivalu. Naravno da to puno znači i nama glumcima. To je ogromna mašinerija koja dobro funkcioniše i ja sam prezadovoljan.
Tema ovogodišnjeg kazališnog festivala u Brčkom je „Grad u teatru – teatar u gradu“. Sukladno tome tematika predstava koje su na repertoaru vrlo je slična i izravno proziva sve nas koji živimo na ovim prostorima. Kako vi gledate na ovakvu vrstu tematike?
Takve teme i treba obrađivati. Pozorište ne služi samo da zabavi, već i da edukuje i ukazuje na društvene devijacije. Moje mišljenje je da je to puno lakše reći kroz komediju, jer komedija je tragedija koja se dešava nekom drugom.
Po vama, kakvi su potencijali ove zemlje za nekakvu kvalitetnu filmsku produkciju? Imamo li mi dovoljno kvalitetnih tekstova, redatelja, glumaca?
Svakako da ima. Evo upravo ide serija „Meso“ u domaćoj produkciji. Režirao je Saša Hajduković, mladi reditelj iz Banja Luke i sa tom serijom smo stvarno pogodili. Ko je god pogleda posumnjao je da li je to stvarno rađeno kod nas. Dakle pitanje da li imamo potencijala i dovoljno učenih i sposobnih ljudi za takvo nešto, definitivno da imamo. Samo nadležni, koji odlučuju o tome, trebaju to prepoznati i shvatiti da su film i pozorište jedno veliko i moćno sredstvo svake zemlje.
Razgovarao: Mario Ivkić