Vaš lik na sceni je kao neka poveznica ostalih likova u predstavi. Recite nam malo više o Maji?
Zapravo tako stoji u tekstu, ali zar nije tako da je žena uvijek poveznica. Ovo je jedan čudan svijet, svakodnevni i ona, iako se čini da je najranjivija, zapravo je najsnažnija jer prelazi preko nekih predrasuda, čak nekih osobnih stavova, svega da bi učinila život boljim. Radi u bolnici kao medicinska sestra što govori o toj njenoj humanosti. Kao muž i žena oni se jako vole, onda joj ništa nije teško. To što su ostali tako dugo zajedno, a bez djece, govori o velikoj ljubavi.
Predstava govori o srpsko-hrvatskim odnosima. Neke pozorišne kritike za predstavu kažu da je hrabra ali da je nedorečena u tom pogledu, a i završava se sretno.
Mislim da ne. Za mene je to jedna topla ljudska priča koja ni ne treba da ima nekakav zaključak. Oni nisu zadovoljni happy endom. Zašto? Ne događa se to u našoj svakodnevnici. Predstava je samo pokazatelj da se može završiti sretno. A da li toga ima ili nema, sigurno ima. Možda više nema nego ima. Ali bi trebalo biti neko olakšanje ljudima u publici da se poistovjete i vide jedan dobar i sretan kraj.
S druge strane posmatrano, predstava je, ustvari, intimna priča o četvoro ljudi. Sve se vrti oko ljubavi. Kako je bilo spremati predstavu?
Jako nam je bilo lijepo raditi i jako teško. Vrlo intenzivno jer nemamo niti jednu promjenu scenografije. Non-stop smo na sceni. I ti prelasci iz prostora u prostor su čak otvoreni. I ne samo u prostor, već i u drugu emociju u sekundi što je bilo vrlo naporno. Ono negdje sebe dovesti da je sve iskreno, prirodno, čak i filmski da ti ljudi povjeruju. Na filmu se neke stvari mogu bolje riješiti kad stave krupni kadar dok govoriš neke intimne stvari. To je puno lakše od ovog igranja za 600 ljudi kod nas u Kerempuhu ili ovdje ili bilo gdje kada dođemo.
Da dopreš s emocijom, koja je čista, intimna, pa i bolna, do zadnjeg reda, to je već malo veći zadatak.
Radite li sada nešto novo?
U petak sam imala premijeru „Audicije“ Andraša Urbana u “Kerempuhu”. To mi je četvrta premijera za redom. Tako da ako me netko želi gledati imam po 20 predstava mjesečno u svom matičnom kazalištu. Imam neke planova za snimanje na proljeće, pišem jedan tekst, odnosno pripremamo novu premijeru za koju ću ja biti autor teksta.
Kako to sve stižete uz obaveze prema porodici?
Imam malog sina od dvije i po godine i to je strašna logistika. Imam još i psa, muža koji radi vani, pritom je Šveđanin. Kod nas je jedan vrlo zanimljiv život. Mi smo jedna opuštena, nomadska, suvremena obitelj koja se trudi ne vidjeti prepreke koje uvijek nekako dođu.
Nadam se da ste Vi sretni kao glumica, žena, majka?
Jesam i mislim da je za ženu nekako, ali i za glumicu vrlo bitno koje prilike dobiva u životu i na sceni jer te to čini onim što jesi. Znam da sam puno zrelija otkad sam žena i majka. Preuzela sam odgovornost i ona me je učinila zrelijom.
Da li biste svom sinu poželjeli budućnost kao Vašu, da bude glumac?
Uvijek kažem da kada bih se ponovo rodila da bih bila opet glumac. Za sada sin pokazuje glazbenu talentiranost, i za to navijamo i ja i muž jer niti jedno se nismo muzički školovali, a muzika nam je bitna u životu.
Da li razmišljate da se preselite u Švedsku?
Uvijek postoji šansa, a želja je možda, kako maleni raste, sve veća i veća jer mi je sada bitnije kakva će njegova budućnost biti. Čini mi se sebično ostajati samo radi sebe jer smo u Hrvatskoj samo zato što ja tu radim. Ono što nije moje nije moje, što je moje doći će.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović