Pojednostavljeno rečeno, ova predstava bavi se problemom odlaska mladih. Kako i sam lik Ranka kaže – samo prošle godine zatvoreno je pet stotina škola. Mladi odlaze, ne vraćaju se. Krivolovci su sve brojniji i bezobrazniji.
Lik Mile, mlade djevojke koja mislima razgovara sa svojim dragim iz druge galaksije, jedini je fizički neobilježen lik. Majka Soja (Anica Dobra) ima problem s kukom i hoda sa štapom, Otac Ranko (Ljubomir Bandović) hoda sa štakom jer mu je potkoljenica slomljena, njihov prijatelj, komšija i doktor Vasa (Dragan Petrović Pele) ima slomljen atlas, a njegov sin Dragi (Uroš Jakovljević) ne govori. Tako obilježeni, oni žive u prirodi i sa prirodom, razgovaraju sa životinjama i nadaju se da će Mila i Dragi jednog dana biti zajedno i ostati da žive pokraj njih. Kroz njihove fizičke nedostatke prelama se i poremećenost u društvenim odnosima. Ranko, Soja i Vasa su povrijeđeni u saobraćajnoj nesreći za koju vjeruju da su skrivili krivolovci, odrvnuvši im šarafe na točku, pri čemu simbolički i njih troje postaju njihova lovina.
Zanimljivo je i to kako su tri starija lika jasno određeni i svojim zanimanjima. Ranko je šumar, Soja učiteljica, Vasa ljekar. Ranko je zadužen za brigu o prirodi, Soja za brigu o generacijama koje dolaze, a Vasa liječi tamo gdje prvo dvoje ne uspiju. Nije slučajno da Mila i Dragi nemaju zanimanja, oni su jednostavno potomstvo. Nemaju zanimanje, nemaju posao, i sve manje imaju svojih vršnjaka.
Gotovo pastoralna povezanost sa prirodom naglašena je i scenografijom. Nebo sa puno zvijezda, šuma, drveni stol i klupa ispred drvene kuće. I teleskop od 11000 eura. Ljudi su tu toliko bliski s prirodom da i razgovaraju s njom – Soja sa sovom, Ranko s vukom, pri čemu su i jedno i drugi zabrinuti što Mila mislima razgovara sa svojim nevidljivim prijateljem. Ta prenaglašena veza s prirodom, koja nije uvijek organska, dobro djeluje u kombinaciji s pojavom nadnaravnog u ovoj predstavi, koje se pojavljuje u formi vanzemaljca. Vanzemaljac, koji djeluje i kao božanstvo s nadnaravnim moćima, koje hoda po vodi, liječi bolesne i u ranim tridesetim je, djeluje istovremeno i kao simbol onoga što odvodi našu djecu daleko, daleko, gdje postoje dva sunca, ljudi ne stare, nema bolesti i gdje su svi uljudni i pažljivi jedni prema drugima.
Glumačka igra u ovoj predstavi bila je uglavom dobra, ali se mogla jasno vidjeti i u kvaliteti igre pojedinih protagonista, posebno u drugom dijelu predstave i pojavom lika Vase na sceni, koji čim se pojavi dominira nad svim ostalim likovima, posebno nad onim koje igraju glumci mlađe generacije.
Predstava „Hipnoza jedne ljubavi“ bavi se ozbiljnim temama na jedan duhovit način, koja ima dobru, mada neujednačenu glumačku ekipu, i čiji happy end to zapravo i nije. Predstava je pokazala i neke nedostatke, posebno kada je u pitanju rediteljski dio posla, te je dokaz da nije uvijek najsretnija kombinacija da sam autor režira svoj tekst. Dijete nekad treba pustiti da ode.
Piše: Elvis Ljajić