Posljednju, osmu natjecateljsku večer ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta Brčko Distrikta BiH, nastupio je umjetnički ansambl beogradskog Ateljea 212, respektabilne pozorišne kuće na ovim prostorima, sa predstavom „Pristanak“ engleske dramske spisateljice Nine Raine u režiji Nebojše Bradića. Predstava se igra u prijevodu Ivane Dimić, scensko rješenje dala je Marija Jevtić, kostimografkinja je bila Marina Medenica a muziku je skladao Zoran Erić. Predstava je to u osnovi glumačka, ona na njima počiva, tri su para u igri: ženski dio odličnog glumačkog ansambla čine Tamara Dragičević, Jovana Gavrilović i Jelena Stupljanin, njihovi partneri u scenskom životu su Bojan Žirović, Branislav Trifunović i Marko Grabež, tu je i Sofija Juričan u dvojnoj ulozi, prije svega kao žrtva oko koje počinje zaplet. Komad je praizveden 2017. godine u Nacionalnom teatru u Londonu.
Nina Raine engleska je dramatičarka ali i kazališna redateljica mlađe generacije, u programskoj knjižici predstave navodi se podatak o prvom dramskom rukopisu „Zec“ iz 2006.-te godine a među posljednjima su „Bach i sinovi“ ( 2021 ) i „Priče“ (2018), dobitnica je nagrade Evening Standarda za najperspektivnijeg dramskog autora te prve, 2006.-te godine. Izvodi se dosta po kazalištima Europe i svijeta /London, New York, Los Angeles, Chicago, Melbourne/ a prevođena je i na brojne svjetske jezike: italijanski, njemački, jevrejski, japanski, korejski, estonski, portugalski, španski, švedski, hrvatski… O komadu “Prsitanak“ sama kaže: „…Ja mislim da nikada nisam imala komad koji tako odgovara trenutku u kome se nalazimo. Mrzim ideju pisanja drame o Brexitu; tako nekako odmah, kao neposredan odgovor. Meni treba dosta vremena da napišem tekst. Obično moje pripreme traju jako dugo, ja ga „krčkam“ godinama, što znači da ne mogu da odgovorim na aktuelne događaje, ali u ovom slučaju tajming je bio odgovarajući. Kao vino koje dugo stoji u podrumu, ali ga iznesete u pravom trenutku i bude pun pogodak“.
To da ova drama upravo idealno se uklapa u vrijeme kada se izvodi, da korespondira sa nekim temama koje su na top-ljestvici društvenih zbivanja, da pogađa u središte onoga o čemu se trenutno vrlo mnogo i iz različitih uglova razgovara i diskutira /pokret #MeToo, prije svega/ potpuno je točno. O položaju žene – žrtve silovanja lome se koplja u svakom dobu i društvenom sustavu, no upravo danas, u vremenu u kojem živimo, otvaraju se neki novi pogledi, neke nove situacije koje nastaju u tom odnosu žrtva/silovatelj. Nina Raine fikcionalna događanja o kojima piše smješta među pripadnike više klase u društvu – grupa je to odvjetnika koji, prvenstveno sa advokatske strane, razmatraju i raspravljaju o svim mogućim pravnim konsekvencama konkretnog slučaja: jedna je mlada žena silovana u vlastitom stanu, nakon burne noći, no pravda je daleko, a pravni sustav često više je na strani nasilnika nego žrtve. Kakva je uloga u tome advokature, kakvim se sve smicalicama pritom koriste, što sve taj pravni postupak može iznjedriti, kakve zamke tu leže za žrtvu u unakrsnom ispitivanju, nadmudrivanju i retoričkim mrežama koje se tu ispredaju, ono je o čemu, na prvoj razini, piše Nina Raine. Ili, kako to sumira redatelj, Nebojša Bradić: „Zbog imperativa pobede advokati često brišu istinu, pravdu i autentičnost. Ono što se iz jedne perspektive zove zločin protiv čovečnosti ili zlodelo, iz drugog ugla može da bude predstavljeno kao žaljenja vredna pogreška ili nesrećni slučaj“.
No, postoji i drugi nivo predstave, sada se sva ta događanja koja pratimo oko nevine žrtve zrcale u njihovim međusobnim odnosima, poput bumeranga razaraju njihov naoko savršen bračni život i društveni položaj, maske postupno padaju, jedan od aktera reći će: „…čovjek naprosto postane glup kada je povrijedđen!“ I drugo, ključno pitanje što si pripadnici te privilegirane kaste društva, sasvim neočekivano za njih, odjednom postavljaju: „…šta se to dešava sa nama?“ A kao zaključak nad predstavom ostaje lebdjeti jedna replika iz predstave: „…moralnost nije naučena stvar – ona se uči“. A kako, to nam svih 140 minuta ove „napete, zabavne moderne tragikomedije“, kako je predstavu ocijenio britanski Daily Telegraph, pokušavaju približiti glumci i glumice beogradskog Ateljea 212 u predstavi izvedenoj posljednje takmičarske večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom.
Predstava je, zapravo, svojevrsna potraga za istinom, koja nam svaki čas izmiče, onom istinom o kojoj je tako nadahnuto, prije više od stoljeća, pisao veliki Ivo Andrić: „Ima istina koje su stare, svagdanje i otrcane dugim ponavljanjem, ali kad te istine sinu čovjeku pred očima nekazivane i nenaglašavane, nego ocrtane na šutnji jednog strahovitog časa, odigrane medju živim ljudima, tada te stare oveštale istine dobivaju nov i strahovit lik i žive u duši našoj kao vječna bolna misao“.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković