„Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnoga početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela, kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onoga trenutka otkad smo progledali“.
Proteklo je ravno osam desetljeća otkad je Miroslav Krleža zapisao ove misli – ratna je godina 1942., „ vjerojatno najbeznadnija i najbezdušnija koju je doživio“ kako će nedavno zabilježiti Miljenko Jergović, deset godina kasnije one će biti objavljene u br. 12 časopisa „Republika“ zajedno sa mnogim drugima iz tih tmurnih dana, objedinjene pod naslovom „Djetinjstvo u Agramu godine 1902 – 03“.
U Brčko, na Internacionalne teatarske susrete Brčko Distrikta BiH, stižu u okviru istoimene predstave „Djetinjstvo u Agramu“ – nastala je kao plod koprodukcije gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba i Festivala Miroslav Krleža, praizvedena prošlo ljeto, na 10. Festivalu, u Leksikografskom zavodu što nosi njegovo ime. Tu autobiografsku prozu na pozornicu je postavila redateljica Senka Bulić, dramaturginja je Ana Prolić, kostimografkinje Nina Silobrčić i Emilija Šušković Jakopac a scenograf Tomislav Ćurković. Glumačku postavu čine Andrej Dojkić, Marko Petrić, Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Siniša Ružić i Sven Medvešek, uz njih na sceni su i glazbenim numerama ih prate Lucija Barišić i Matija Antolić.
Festival Miroslav Krleža jedno je od rijetkih mjesta u Hrvatskoj gdje se, kontinuirano, tom piscu poklanja dužna pažnja, gdje ga se izvodi i ukazuje na njegovu veličinu, ulogu i značaj. Jer, kako kaže Goran Matović, utemeljitelj i ravnatelj Festivala: “Krleža je onaj koji kaže NE gluposti, zatucanosti, mračnjaštvu. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta. To čini snagu i vitalnost njegova nagovora. Krležina pobuna, dramatičnost, verbalna okretnost napajaju njegovo djelo neprolaznom živošću i aktualnošću. Uronjen je u povijest koja se neprekidno ponavlja…“
Sve su to odlike i predstavu „Djetinjstvo u Agramu“ stvorenu u okrilju tog Festivala – ona, ustvari, kreće od samih početaka formiranja Krleže u djetinjstvu, kao svjesnog bića, kada je, kako sam bilježi, što čitamo u programskoj knjižici 10. Festivala, „jedne vizionarske noći kršćanski kreacionizam zamijenio Darwinovim evolucionizmom, kada je srušio kućni, dječji oltar što ga je sam sagradio i umjesto njega podigao kazalište kao presudni oblik slobode. Kućni oltar preobrazio je u živućeg histriona i novu kazališnu čaroliju“.
Predstava u režiji Senke Bulić približava nam Krležine misli kako su nastajale, široka je to i sveobuhvatna lepeza, panorama ideja i promišljanja o najrazličitijim temama kojima se bavio u svom književnom djelu ali i u životu, kroz tih oko 75 minuta igre nailazimo na neke od njegovih prvih doživljaja u susretu sa svijetom, nekih prijelomnih za kasnija shvaćanja o životu i funkcioniranju svijeta, ali i kasnija zapažanja o mjestu čovjeka u tom istom svijetu, o umjetnosti, vjeri, istini, slobodi i poimanju stvarnosti. Fascinantno je pritom koliko trajno ističe vrijednost svakog pojedinog čovjeka neopterećenog i nepokvarenog utjecajima sa strane: „…Svaki čovjek je od rođenja umjetnik! Svaki čovjek za sebe, (intimno, lično) traži pjesničku formulu vlastitih doživljaja, predočujući samome sebi predodžbe o utiscima vlastitih estetskih senzacija“. A istodobno, samo par redaka dalje, neumoljivo se obrušava na uhodani društveni sistem odgoja i obrazovanja, praktično dresure, koji tog pojedinca trajno unazađuje i osakaćuje.
„Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali nego da bi ih oslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božanstvom“.
Autobiografska proza, dnevnički zapis o djetinjstvu u Agramu Miroslava Krleže, pretočen u istoimenu predstavu, donosi nam tog, buntovnog, emancipatorskog i kritičkog Krležu, odnosno Krležu „uronjenog u povijest koja se neprekidno ponavlja“ i kojoj mi, zajedno sa njim, svjedočimo i danas.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković