U posljednje dvije decenije često se moglo čuti da ljudi u šali kažu „preživjesmo još jedan smak svijeta“ aludirajući na različite najave razornih kataklizmi ili propasti civilizacije. I kako najavljeni datum katastrofe dođe i prođe bez posljedica po čovječanstvo, sujevjerni odahnu a oni drugi iskoriste priliku za šalu više na račun ovih prvih. No, malo je onih koji pomisle da se u iščekivanju razornih globalnih kataklizmi svakodnevno, svuda oko nas, dešavaju individualni smakovi svjetova. Smješteni unutar nečija četiri zida stvaraju sukobe, boli, tjeskobe… Jedan takav smak svijeta na brčansku pozornicu donijeli su glumci Sarajevskog ratnog teatra i Makedonskog narodnog teatra.
Glumica Darja Rizova u predstavi „Neće biti smak svijeta“ igra Mašu koja sa sestrom i ocem pokušava da sastavi urušene dijelove porodice. Na pozornici je dala sve od sebe, odličnom glumom dočarala ljubav, patnju, bijes i tugu a nakon predstave ljupko, lepršavo i prijateljski, kao da proteklih sedamdeset i pet minuta nije nosila tešku ljudsku priču na sceni, sa osmijehom na licu počinje priču za Bilten Susreta izjavom da Bosnu osjeća kao drugi dom. I šta drugo učiniti nego joj jednako srdačno poželjeti dobrodošlicu kući i zahvaliti na glumačkom trudu i odličnoj predstavi.
Cijelu godinu prije korone provela sam u Bosni. Makedonski narodni teatar i Bosansko narodno pozorište Zenica radili su koprodukciju Otela i cijela godina nam je protekla u radu. Također smo bili i gosti Narodnog pozorišta Sarajevo. Potom se desila korona i sve nas zatvorila i izolovana. Ta izolacija nas je usmjerila na to da krenemo neki zajednički projekat. Sa Džanom Džanić i Sašom Handžić smo dobro sarađivali u Otelu, a Nina Nikolikj je moja najbolja prijateljica i ta naša četvorka je odlučila da se odupre izolaciji i sjedenju u kući bez ikakve zanimacije. Džana je predložila ovaj tekst a mi smo svi na prvo čitanje osjetili i temu i likove. Iako je posao oko pripreme bio zahtjevan, istovremeno je imao svoju ljepotu a mi smo bili kao jedna porodica. Iskustvo koje imam iz rada na ovoj predstavi je zaista dobro, a i reakcije gdje god smo igrali su pozitivne.
Znači ta silna ljubav koja zrači iz vas je recept za ovako dobar krajnji ishod koji smo gledali večeras?
Tako je, ljubav i velika želja da se nešto dobro napravi u uslovima u kojima smo radili u doba izolacije. Rad na predstavi bio je i svojevrsni podstrek u tom vremenu kada nas je sve okupirao strah. Preovladala je želja da se nešto dobro napravi. A znamo da su velika imena stvarala u teškim vremenima.
Svako od nas je nekad u životu doživio nešto za šta je smatrao da je katastrofa, nešto nalik velikoj propasti. Predstava u kojoj igrate donosi borbu jedne porodice sa propašću. A takvih porodica je mnogo. Svaka ima svoj smak. Kako ste ušli u ulogu, da li je proces stvaranja lika Maše bio težak?
Cijela ta godina u kojoj smo pripremali predstavu bila je prožeta odvojenošću, strahom, čuvanju od bolesti i smrti, borbom za egzistenciju. S druge strane je sve to uticalo da mogu na neki način spoznati lik Maše. Istina je da je bilo teško jer je lik je dosta emotivan. Rekla bih da je emotivni rolerkoster. Drago mi je da je publika u Brčkom ovako dobro prihvatila predstavu. Baš kao svugdje gdje smo igrali. Još od premijere osjećam tu reakciju publike i sretna sam zbog toga.
U ovoj predstavi ste se prvi puta susreli sa savremenom dramom. No, pročitala sam da ste jednom prilikom izjavili kako ste sa ovom ulogom „kliknuli na prvi pogled“.
Mi u Makedonskom narodom pozorištu igramo klasike, ali na vrlo savremen način. Igramo Šekspira, Čehova… Međutim, ovo je prvi savremeni tekst koji sam do sada igrala, a uslijedile su i nagrade. Dobila sam nagradu za najbolju glumicu na festivalu kamernih teatara u Strumici, veoma poznatom u Makedoniji. Bila sam malo zbunjena u prvi momenat ali jako sretna jer je to veliki stimulans za moj dalji rad.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković