Predstava Jugoslavija, moja otadžbina prema romanu Gorana Vojnoviča, u režiji Marka Misirače, prikazana je četvrte večeri Internacionalnih pozorišnih susreta Brčko distrikt BiH. U predstavi igraju: Blaž Popovski, Boris Šavija, Mojca Partljič, Aleksandar Stojković, Igor Štamulak, Željko Erkić, Tjaša Hrovat, Miljka Brđanin, Dean Batoz i Mirela Predojević – glumci prijedorskog, banjalučkog i koparskog pozorišta.
Predstava počinje tako što na scenu izlazi čitav ansambl i svaki lik izgovara svoje ime i godinu kada je postao Titov pionir, a glumac koji igra glavnog junaka Vladana Borojevića, posljednji izgovara svoje ime i saopćava da nije bio Titov pionir.
Vladan je dijete Slovenke i Srbina iz Bosne i Hercegovine, oficira JNA. Oni žive u Puli, potom u Ljubljani… Tijekom rata u Hrvatskoj, 1992, majka Vladana obavještava da mu je otac nastradao. Međutim, nekoliko godina nakon rata Vladan saznaje da mu je otac živ i da se skriva jer je haški optuženik. Terete ga za zločine počinjene tijekom rata u Hrvatskoj. Vladan odluči da nađe oca Nedeljka i suoči se s njim, da čuje njegovu stranu priče. Njegovo putovanje je reinkarnacija vlastitog djetinjstva i upoznavanje svijeta prošlosti kroz susrete s očevim prijateljima i drugim njegovim jatacima. Mnoštvo košmara pratit će ga na tom putu, da bi na kraju pronašao oca. Našli su se u Beču, u restoranu “Stomach”. Odnos otac-sin napet je ne samo u historijskoj perspektivi nego i zbog konkretnog generacijskog jaza. Ta je provalija toliko velika da se na sceni osjeća i fizički i vizualno. Ocu se s raspadom Jugoslavije raspao svijet, dok sin pokušava da spozna sve elemente vlastitog identiteta.
Dramatizacijski tim (Ivan Velisavljević i Aleksandar Novaković) vrlo spretno i vispreno prati ciklični tok Vojnovičevog romana i vodi predstavu naizmjenično iz sadašnjosti u dalju ili bližu prošlost kako bi naraciju učinili upečatljivom, jasnom i uzbudljivom, u mozaičkoj strukturi. Dramaturzi su priču ostavili otvorenom, tako da je svaki gledatelj može završiti i dodati joj vlastite odgovore i interpretacije.
Redatelj Marko Misirača režira delikatno, složeno i precizno. U pojedinim scenama koristi grotesku kako bi što plastičnije pokazao sentiment koji postoji u sjećanju na Jugoslaviju, kao i ono što je vodilo krvavoj oluji u kojoj se raspala. Suočava nas s uvriježenim predrasudama u okviru konteksta Jugoslavije (kakvi su Slovenci, Srbi, Bosanci…), koje su, naravno, u bliskoj vezi s preispitivanjem identiteta. Misirača jasno postavlja granice između Vladanovih snova i stvarnosti, iako snovi, u jungovskom ključu, stvarnost najavljuju i slute. Kontekst i putovanje kroz mjesta i vremena definiraju se na video-bimu koji se sastoji od pet televizora (video-dizajn Petar Bilbija), koji postaje prostor sjećanja i neka vrsta putokaza u Vladanovoj potrazi. Granice između planova u predstavi vrlo su jasne, a opet dovoljno fluidne da priču iskažu u njezinoj kompleksnosti.
Boris Šavija jugoslavenskog oficira Nedeljka Borojevića donosi kao krutog, a opet na neki naš (balkanski) način nježnog čovjeka koji se raspao s rasulom Jugoslavije, čovjeka koji je, kako Vladan na kraju zaključuje, profesionalna neznalica. Blaž Popovski je odlično odigrao svoju rolu. Vladan pripada svijetu drukčijem od očevog, ali je jednako osjetljiv i ranjiv. Izvrsna je i Mediha Miljke Brđanin, muslimanke iz Brčkog koja je Nedeljka skrivala. Ona prezentira bosansku naraciju u njenoj pitkosti i spontanosti. Čitav ansambl funkcionira kao uigran tim u kojem glumci rade jedni za druge da bi nam priču ispričali što uvjerljivije.
Kostimi Jelene Vidović slika su vremena u kojima junaci žive, jer svaki lik ne pripada vremenu u kojem se fizički nalazi. Scenografija prati ono što je bilo karakteristično u tom vremenu a što danas pripada sjećanju, ali sudjeluje i u našoj stvarnosti. Muzika Petra Bilbije prati naraciju, a fragmenti pjesme Dotako sam dno života, neka su vrsta lajt motiva predstave.
Piše: Almir Zalihić
Foto: Dejan Đurković