Traganje za identitetom je vječita slabost i čovjekova boljka. Koliko god se pokušalo jednostavno i bizarno govoriti o identitetskim svojstvima, ona se ne mogu relativizovati i svesti na ono što vole da čuju klero-nacionalne strukture. Neproduktivnim i neprepoznatim pojedincima u struci i profesiji izuzetno odgovara da se o identitetu govori u crno-bijeloj vizuri.
Koprodukcijska predstava „Jugoslavija, moja otadžbina / Jugoslavija, moja dežela“ nastala na osnovu romana književnika i reditelja iz Ljubljane Gorana Vojinovića i reditelja iz Gradiške, odnosno Beograda Marka Misirače, pokazuje jednu svojevrsnost različitih isprepletanih slojeva. Kako onih društvenih i političkih, tako i teatarskih. Dva teatra iz dvije različite društvene strukture bivše Jugoslavije daju dobar primjer kako je jedna zajednica o kojoj danas svi govore sa neskrivenim emocijama i zavisti zbog boljeg i zadovoljnijeg života, mogla opstati, makar, kao kulturološki fenomen. Pozorište iz Prijedora i Gledališče iz Kopra (Teatreo Copadistria) su objedinili kreativne, produkcijske i tehničke kapacitete i ispričali jednu zanimljivu i emotivnu, na prvi pogled izuzetno tešku priču, o traganju za prošlošću i za identitetom.
Gledajući ovu koprodukcijsku predstavu mnogi posjetioci će sa sjetom pomisliti na to da su se na isti način, uz razumijevanje i toleranciju, mnogi, naizgled, nepremostivi problemi i razlike mogli premostiti.
Na južnoslovenskom, da se ne kaže jugoslovenskom, prostoru nema tragičnije i provokativnije teme od ratnih zbivanja devedesetih godina XX vijeka i svih zločina i bedastoća koje su nedostojne bilo koga ko ima i minimum savjesnosti i svijesti.
U izazovnosti jedne takve teme u kojoj sin traga za ocem ratnim zločincem, koji je u bjekstvu razvila se predstava koja je puna samospoznaje, empatije i emotivnosti. U tom traganju i pisac, odnosno autori dramatizacije, i reditelj propituju mnogo toga što protagonisti događaja nisu znali ili su imali krivu predožbu o istome. Jugoslavija je bila jedna jako složena priča u mnogo boja i slojeva, a nikako crno -. bijela. Bila je smetnja manjine unutar nje, a i većini izvan u međunarodnoj zajednici, zbog mnogih pogodnosti kvaliteta života i sigurnosti koji veliki dio svijeta nije imao. Bila je jako skupa da se razbije kao cjelina, kako i navode protagonisti predstave. Zato je selektivno razbijana u manje i mane djelove sa kojima je bilo puno lakše manipulisati i pridobiti ih na tom fonu, nego sa jednom jako velikom cjelinom.
Bila je to jedna duboko organska tvorevina, a nikako vještačka, kako se nerijetko imputiralo izvana. Da nije bila organska, nego vještačka tvorevina ne bi se raspala u tolikom zlu i uništavanju i ljudskih, i materijalnih resursa. Tada bi i plišana ili obojena revolucija bila dovoljna da se „brak koji nije iz ljubavi“ razvede na miran način.
Ostao je umjesto jugoslovenskog i južnoslovenski prostor kao kulturološki fenomen povezivanja urušenih prostora koji je postojao mnogo prije i 1945, a i 1918. godine.
Inscenirajući ovakve teme koje još žive u sjećanju i životima mnogih, a za koje ih nerijetko vezuju i tragične sudbine, postoji mogućnost da se veoma lako sklizne u svojevrsni pamflet. Mnogi autori radeći tzv. političko pozorište, a pri tome zadojeni ostrašćenošću i revanšizmom, zapravo, rade klasične političke pamflete.
Autorski tim predstave koja dolazi iz Prijedora i Kopra je izbjegao, jednim dijelom, takvu zamku, jer se u svojim dramskim projekcijama nije bazirao na užim pojedinačnim slučajevima zločina i nesreće, već o tom fenomenu govori kroz kulturu i duhovnost. Ostale su i zajedničke veze koje su neraskidive i od kojih su mnoge opstale zahvaljujući pritisku da se raskine i prekine sa svime što iole ima dodira sa jednom zemljom, koja je imala ugled u svijetu, a koja je imala zadovoljne stanovnike.
Reditelj, autor i glumci predstave „Jugoslavija, moja otadžbina / Jugoslavija, moja dežela“ ne žele i ne nastoje da pišu novu istoriju ili da vrše njenu reviziju, kao što je bilo slučajeva i u nekim predstavama prikazanim u nedavnoj prošlosti brčanskih kazališnih Susreta. Rediteljsko iščitavanje teksta na tanani i humorni način vodi glavnog junaka kroz različite situacije koje su obojene emocijom i kroz koje on saznaje mnogo toga, što nije znao ili je mislio da je to nebitno. Put glavnog junaka Vladana Borojevića (Blaž Popovski) je vrlo stresan, neizvjestan i provokativan. Ali, on svojim propitivanjima, uz veoma homogenu igru svih ostalih protagonista predstave, gradi svoj lični univerzum koji jeste njegova porodica kao nukleus stabilnosti odnosa u užim, ali i znatno širim okvirima egzistencije. U toj kući je mnogo i prostorija i predmeta i stvari koje traže odgovore.
Poruka predstave je veoma snažna i hrabra. Prvo bi se svi oni koji su mislili drugačije o jednoj zemlji, morali upoznati sa odnosima u svojoj kućnoj zajednici, pa onda to širiti na okvire koji obuhvataju mnoštvo takvih arhitektonskih i osnovno egzistirajućih jedinki. Potrebno je da se svako bavi sobom i duboko preispita sopstvene postupke, pa da onda donosi sudove i zaključke. Reditelj ove predstave je uspio da postigne jednu punu glumačku harmoniju kroz rediteljske ideje koje su na prvi pogled nevidljive, ali odmah iza odigrane scene ili replike stvari i odnosi se ogole i postaju savršeno jasne(i).
Predstava „Jugoslavija, moja otadžbina / Jugoslavija, moja dežela“ na jedan univerzalan način postavlja i scenski razrešava pitanja koja su mnogima bila nepoznata ili su jednostrano tumačena. A u tako zategnutim odnosima kakvi su vladali pred raspad ove zemlje jednostranosti i proizvoljnosti su dominirale. Naučne spoznaje su bile smještene na „smetljište istorije“, a mitovi i srednjovjekovne zablude su dominirali. Formirale su se stereotipije o nacijama, narodima ili strukturnim segmentima koje su za cilj imale da razviju što više mržnje i pakosti. Tu je prestajala svaka logika, a počinjalo je ono što se zove sijanje mržnje i dozivanje nesreće. Koprodukcijska predstava Pozorišta iz Prijedora i Gledališča iz Kopra na najbolji način razbija te zablude i razotkriva suludost inžinjeringa i drugih pogubnih i dehumanizacijskih zahtjeva i namjera. Između ideologije kao iskrivljene slike stvarnosti i života zasnovanog na smislu, empatiji i emociji uvijek treba izabrati ovo drugo. I to drugo razvijati i favorizovati i isticati nenametljivo, skromno i autoritativno. A to ova predstava fokusira i uspijeva da ostvari uvjerljivom glumačkom igrom, minimalnim dekorskim rješenjima i nenametljivim rediteljskim potezima punim smisla da se ne smije ispaštati za grijehe drugih. Pa makar i onih koji su roditelji, a čiji potomci tragaju za njima.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković