Ravnatelj Pozorišta Prijedor Srđan Knjegenjić rođen je 1990. godine. Upisao je Akademiju umjetnosti u Banja Luci 2012. godine, smjer gluma. Kazališne predstave u kojima je glumio su: „Laža i paralaža“, „Samoubica“, „Bunar“ i mnoge druge.
Nakon učešća na nekoliko festivala došli ste i u Brčko.
Ovo nam je prva internacionalna koprodukcija i imali smo sa ovom predstavom jako puno uspjeha. I dalje smo tu, dolazimo na predstave, iako je predstava stara oko godinu i pol dana, i to je vrlo interesantno. Priča je univerzalna i mislim da se tiče svih ljudi koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i tako dalje. To je prije svega jedna obiteljska priča, priča o raspadanju obitelji i o međuljudskim odnosima, te smatram da se svatko i u tom pogledu može prepoznati.
Priča jeste univerzalna, ali ako netko želi može pronaći možda nešto provokativno u ovoj predstavi. Da li je bilo rizika sa te točke gledišta?
S obzirom da svaki pojedinac različite događaje, različito shvaća, vjerojatno je bilo, jer svaki gledatelj ima neki svoj doživljaj i svoje viđenje same predstave. Što će pojedini gledatelj shvatiti iz predstave, to se tiče samo tog gledatelja i na to nismo obraćali pažnju. Donekle i jesmo o tome razmišljali, ali nam to svakako nije bio fokus, nego smo se fokusirali da napravimo jednu dobru, kvalitetnu i univerzalnu priču koju možemo da prikažemo ljudima.
Cijela priča je okrenuta na otkrivanju istine, a ta istina ja na strani onoga tko je interpretira. Da li je u ovoj predstavi to otac ili sin?
Ne znam, mislim da nemam konkretan odgovor na to pitanje i mislim da je istina u očima promatrača, odnosno publike koja gleda predstavu.
Budući da je predstava dvojezična, da li i na drugim mjestima tako izvodite predstave bez titlovanja, i da li to dobro funkcionira?
To je interesantno pitanje. Radili smo predstave i sa titlovanjem i bez titlovanja, i mogu reći da na kraju predstave u kojima smo koristili titlovanje, ljudi su komentirali da nije bilo ni potrebno i da su sve uspjeli razumjeti i shvatiti, i bez titlovanja.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dejan Đurković