Vizuru kuće ne čine zidovi, kuća je razlog postojanja. Živjeti na marginama marginalnog bh. društva koje često donosi beznačaj, a haos stvara otuđenost, stalna je borba za spas duše. Treća takmičarska predstava je domaćoj publici prikazala predstavu koja se fokusira na osjećaj praznine i ništavila u nama a koje opet razara međuljudske odnose. Gledali smo priču o dva brata, o razrušenim životima, iako sam naslov upućuje, zapravo, na dom, na toplinu a ovdje imamo jednu potpuno drugu vizuru. Kuću možemo smatrati osnovnom ljudskom zajednicom i kao osnovnom ćelijom društva. Mi smo svjedoci da u ovim društvima u tranziciji, nažalost, većina tih ćelija je razrušena, tako da smo imali priliku da vidimo jednu takvu vrstu devastirane kuće, dvojice braće koji su ostali bez roditelja, bez djeda, koji im je bio oslonac u životu i njih dvojica pokušavaju svaki na svoj način da se izbore sa svim problemima. Jedan od njih je otišao u drogu a jedan zbog pretjerane ambicije zaglavio u dugovima, tako da nisu sretni u svojoj koži.
Jesu li svi životi kao ova kuća?
To je pitanje za cijelo bh. društvo a možda i šire…
Predstava je oskudne scenografije i svi su glumci gotovo svo vrijeme na sceni, zašto?
Htjeli smo da što više ogolimo scenu i da imamo prazan prostor sa samo ovim tepihom koji simbolizira kuću i pisac je aktivno učestvovao u procesu stvaranja predstave i govorio je da je pisao o prazninama u ljudima i onda smo htjeli da postavku predstave postavimo da se bavimo prazninama i da vidimo šta znači distanca između likova, kada se oni spajaju, zbog čega. Recimo, prvi dio sam ja u centru gdje želim da stvorim nešto i kada me izbace s centra ja potpuno nisam tu tako da smo se bavili govornom radnjom, bavili smo se fizičkom distancom.
Mlada ekipa je radila na ovoj predstavi, riječ je o praizvedbi Benjamina Hasića, Alen Šimić je također mlad reditelj, a predstava je namijenjena mladima. Zbog čega?
Mladi bi ovu predstavu itekako trebali gledati, upravo zbog ovoga što sam ranije govorio da manje-više, svi se možemo pronaći u ovoj priči i da svi poznajemo ovakve porodice. BNP Zenica inače uvijek daje šansu i mladim rediteljima i zbog našeg Festivala bh drame želimo da imamo nove tekstove i da neki način animiramo i pisce da pišu i da te tekstove probamo da postavljamo na scenu.
Scena je vrlo jednostavno urađena ali obiluje simbolikom, kako je Vama kao glumcu bilo odgovoriti na ono što se kod ove scene zahjevalo, scenski pokret, mimika i slično?
Uvijek je izazovnije da se radi na ovaj način, izazovnije je da pokušamo neku novu formu i ne igramo klasično, mada sam naravno i za klasično igranje i realizam, ali ovdje smo pokušali na drugačiji način, kroz pokret, simboliku, mimiku da ispričamo priču a koja ponovo mora da bude na glumcu i da bude ispunjena jer ako nije iznutra ispunjena onda smo džabe radili.
„Neću da idem odavde, hoću da ostanem ovdje“ je replika koja se nekako sa knedlom u grlu nekoliko puta izgovorila.
Svi mi pokušavamo i dajemo sve od sebe da nešto napravimo ovdje u ovom razrušenom društvu, podijeljenom ali sve više vidim da ljudi odustaju od tog života i da odustaju da budu tu. Evo ni ova predstava ne daje svijetli primjer ali mi kroz svoj rad pokazujemo da se i ovdje može uspjeti.
Konopac, rekvizit koji je bio dugo na sceni i dosta se koristio u dijalogu, kako ste došli na ideju i šta on poručuje?
Ovdje ima dosta simbolike, u tepihu, u konopcu jer smo htjeli da što manje rekvizita bude na pozornici. Konopac znači sve. Na kraju je bio i telefonska veza i konopac kojim se neko davi. Dakle htjeli smo što manje predmeta, a što više značenja i trudili smo se da igrom ti rekviziti dobiju značenja.
Kako je bilo raditi ovu predstavu u kojoj se lako doživljava katarza i kakav je feedback publike?
Uvijek nam je značajna reakcija publike, pogotovo večeras je sala bila puna i bilo je prekrasno, i uglavnom kad u Brčkom igramo uvijek bude puna dvorana i nama glumcima je jako bitno da imamo taj feedback, povratnu informaciju kako publika prima predstavu i ovdje sam od starta osjetio da publika prati i diše s nama i to nam daje vjetar u leđa. Što se tiče same igre gledam da što više proživljavam ono što igram i mislim da je to ispravan put.
Ima li Saše u Vanji i Vanje u Saši?
Sigurno, uvijek kada radimo predstavu i dobijemo likove i koliko god oni nisu bliski nama mi moramo pronaći u sebi nešto zajedničko s tim likom da bi taj lik ustvari bio istinit i svi mi imamo demone u sebi i nekad ih uspijemo ugušiti a nekada nas pobijede.
U Brčkom niste prvi put, kako se osjećate biti ponovo u našem gradu?
Već dugi niz godina učestvujem u ovom festivalu i uvijek mi je drago zbog ove publike i mislim da ovaj grad zaslužuje da konačno ima teatar nakon svih ovih godina i da brčaci odlaze u pozorište i kad nisu festivalski dani.
Piše: Kristian Bilić
Foto: Dejan Đurković