Slavko Kalezić je crnogorski glumac, pjevač i tekstopisac, a u predstavi „Pokojnik“ utjelovio je ulogu Mile, odvjetnikova pisara.
Kako su protekle pripreme za ulogu koju ste dobili u ovoj predstavi?
Što ste tiče mene, nakon 16 godina bavljenja glumom, ovo je bio poseban proces, prvo zato jer se radi o Egonu Savin, a on jedan od razloga zašto sam i zavolio glumu. Mogu slobodno da kažem da je Egon jedan od posljednjih velikih majstora redateljskog zanata. Upravo zato što sam dobio ovakvu ulogu, koja je za mene veoma specifična, za mene je proces pripreme koji je trajao oko 40 dana bio blagotvoran i jedna potvrda ispravnosti mog kazališnog puta. Vrlo sam odgovorno prihvatio ovaj zadatak, inače sve svoje zadatke shvaćam ozbiljno jer obožavam kazalište, i kao glumac na sceni a i kao gledatelj u publici.
Ima li prostora za improvizaciju na sceni i na samim pripremama na predstavi ili ipak više volite glumiti prema napisanom scenariju?
Imam jedno jako lijepo kazališno iskustvo, kao i iskustvo van kazališta u različitim medijima, i zaista sam uživao u radu sa Egonom. Inače sam glumac koji ne voli da improvizira i svjesni smo da se u kazalištu dosta toga radi što ne podliježe kazališnoj etici, odnosno školi. Onda sam doživio da je nekako, shodno mom talentu, dopisao nešto što Nušić nije napisao, kao na primjer feng-šui, visak i slično. Bio sam oduševljen što mi je dopustio da to dopišem i tada sam shvatio da sam se bojao improvizirati, trebalo mi je tri dana da to procesuiram. To mi je dalo dodatni vjetar u leđa da zaista shvatim, što se tiče glume u kazalištu, da sam na pravom putu.
Slogan ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta je „Bolest društva“, da li lik Mile odgovara ovom sloganu, budući da on kao odvjetnikov pisar treba da se pridržava svih zakonskih propisa?
Da, Milo ovdje pod svaku cijenu želi biti dio mafije i glavni cilj mu je doći do što više novca. Ja u životu imam svoju vjeru, koja nema nikakve veze sa religijom, a to je vjera u ljubav i istinu. Smatram da su moji nepisani zakoni, iznad svih onih pisanih zakona, mi ustvari živimo u šizofrenom društvu. Putovao sam širom svijeta i upoznao sam jako puno različitih kultura, nacija i običaja, i samim tim više volim i cijenim svoje. Nadam se da se nećete ljutiti, ali meni se ovaj slogan ne dopada. Smatram da se treba okrenuti ka pozitivnim mislima, navest ću primjer, ako pravite protest protiv rata, vi ste s time negativni, a ako pravite protest za mir vi već mislite pozitivno, jer su vam misli usmjerene na mir, smatram da je to bolest ovog društva. Ali nisam za to da se festival tako zove, nego sam za to da se unese pozitiva i da s time privučemo publiku u kazalište, te na taj način malim koracima mijenjamo svijet. Mi, na Balkanu, živimo za to kako je u tuđoj bašči, a ne gledamo svoju, želim da ljudi shvate da trebaju gledati sebe i svoje živote, a manje se zamarati drugima. Kazalište je, za mene, jedina institucija gdje možemo da pobjegnemo od stvarnosti, i da se prepustimo mašti, s toga smatram da nam općenito treba više pozitive.
Kako ste zadovoljni reakcijom brčanske publike na izvedbu predstave?
Ovdje je publika reagirala totalno drugačije u odnosu na crnogorsku publiku, što ne znači da ljudi nisu shvatili predstavu, naravno različiti smo mentaliteti, možda i u čitanju kazališta. Mnogi glumci imaju velika očekivanja od publike, ja ne, ja želim da se predstava odglumi do kraja onako kako smo se dogovorili i pripremali za nju. Primijetio sam tijekom cijele predstave da je publika reagirala u skladu sa događajima na pozornici, i da su shvatili bit onoga što je Egon želio postići izvedbom ove predstave.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dejan Đurković