Jednu od rijetkih Nušićevih komedija zbog koje ovaj vrsni pisac nije morao da ide u zatvor, Pokojnik, igrali su pred brčanskom publikom glumci Crnogorskog narodnog pozorišta Podgorica i Centra za kulturu Tivat. Gledala je publika devedeset i pet minuta bezvremenske satire koja ogolijeva vezu između kapitala i vlasti, prikazujući njegovo porijeklo i povezanost sa upitnim doktorskim titulama, te osuđujući preljub, nemoral i licemjerje. Teme, nažalost, toliko postojane da se bez problema mogu preslikati iz Nušićevog vremena u naše doba. I sami likovi su metafore korumpiranog društva i vlasti koje čine ljudi sumnjivog morala. Uloga Rine pripala je Branki Otašević.
Vjerujem da se glumac svakoj ulozi posebno posvećuje kako bi mogao iznijeti lik na najbolji mogući način. Koliko je za Vas bila izazovna uloga Rine?
Radim ovaj posao petnaest godina i ovo je jedina ovakva uloga u mom životu. Ja uvijek igram ljude koji su jako emotivni i ovo je moja najteža uloga. Bilo mi je teško shvatiti da Rina uopšte postoji ili da napravim nešto kao što je Rina. Zahvaljujući Egonu Savinu i cijeloj ekipi vjerovala sam do kraja ali mislim da ima dosta stvari koje trebam da uradim da bih ja bila Rina. Sve moje uloge, a bilo ih je dosta, su potpuno drugačije.
Ako već razgovaramo u tom smjeru onda se moramo i zapitati zašto prihvatamo pa i tapšemo po ramenu takve likove?
Ne znam kakva je situacija kod vas, ali kod nas je sistem vrijednosti zaista osakaćen i poremećen. Bilo mi je teško shvatiti da nekome ispred svega može biti nešto takvo. Žao mi je što to nisam dokučila do kraja, ali vjerujem i da nikada neću jer ja u svojoj glavi nikada neću prelomiti da postoje Rine.
Jeste li do sada imali priliku igrati Nušića? Njegovi tekstovi su uvijek aktuelni.
Ne, nisam nikada. Velika mi je čast, kao što mi je čast igrati u predstavi Egona Savina. O tome sam uvijek maštala i sretna sam što mi se to ostvarilo. Što se tiče Nušićevih tekstova, tačno da je toliko sličnost sa sadašnjim vremenom. Evo, recimo, mi sada imamo izbore i nažalost evidentno je da ima mnogo Rina i sličnih ljudi oko nas. Možda ima tri puta više Pavlova ali ih niko ne primjećuje i oni su nemoćni spram ovog sistema. Ljudi se bore za vlast, za prevlast, toliko je laži, ushićenosti. Standard je promašen i postali smo nemoćni. Prije svega nemoćni smo u svojoj kući. Ja sam kao majka nemoćna jer koliko god bila dječiji instruktor, kada vidim neke izbore svoje djece ne znam šta da radim. Ovo je neki drugi sistem, neko novo doba. Ta je nemoć svuda oko nas: kada gledamo vijesti, kada slušamo novu muziku. Nemoćna sam a vrišti mi se kada čujem šta je danas hit ili u modi. Ova predstava je naša sadašnjost. Možda je okrutno i boli ali kao što Gogolj kaže: „Kome se smijete? Sebi se smijete“. Onda nam je možda bolje da ćutimo.
Smatrate li da Nušićevih tekstova trebamo više u pozorištima kao upozorenje, kritiku ili korektiv?
Naravno da treba više. On je genijalan. Takva igra riječi da je prosto nevjerovatno da je u to vrijeme pisao na taj način. Ali, da se vratimo u sadašnjicu. Današnji predsjednici se tako ponašaju sa nama, to je ta igra. Igraju se sa našim dušama, sa našim umovima. Mi kao umjetnici se na naš način odupiremo svemu tome i plivamo u umjetnosti i mašti pa dokle dođemo. Ali jadni su oni koji zavise od njih i moraju pratiti neka pravila. Ja im ne bih bila u koži.
Koja je po Vama uloga i pozicija pozorišta i samih glumaca u današnje vrijeme, dozvoljava li im se da u potpunosti ispune svoj zadatak?
Pozorište još ima svoju snagu. Prije nekoliko večeri smo igrali jednu drugu predstavu, u kojoj igram ono što ja volim. Možda nije mjerilo to što je cijela sala ustala na noge, ali nakon predstave svima nama su počele stizati poruke jer svako prepozna nekoga u ulozi. E, tada smo bili srećni. Znači da još ima nade jer će ljudi razmišljati o predstavi i onda će bar neki dio svoje odluke promijeniti. I odmah će biti drugačije. Dakle, ima nade jer smo uticali na njih. Mislim, ako nas ne vrati umjetnost i bilo šta što je iskreno i lijepo, ništa nas neće vratiti. Ako nas ne vrate stari hitovi pjesama, bez obzira što su obrađeni, dobra riječ, dobra rečenična konstrukcija ne znam šta će biti. Na ovaj način izumiremo.
Ako se ne vratimo iz mrtvih nakon tri godine?
E baš tako, baš kao u Pokojniku. Vjerujem da ima ljudi koji će istrajati. Dešavaju se neka pomijeranja granica sa mladim rediteljima i mladim glumcima. Ja recimo ne volim kad se oskrnavljuju stvari, kada se od Šekspira pravi ono što on nije ili kad Antigonu gledam nagu na sceni. Ali ako je to način, neka onda probaju i tako, samo da ne posustaju. Neka se dešava umjetnost jer ako mi stanemo onda neće biti ničega.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković